Za vrijeme bolovanja i oporavka ruke iznenada sam ostala trudna. Nakon početnog šoka (ipak sam imala 40 + godina) odlučili smo zadržati dijete ujedno prolazeći sve strahove, testove, putovanja u ZG na dodatne pretrage i ostalo. Mučilo nas je i to hoćemo li u našim godinama moći kvalitetno skrbiti o novoj bebi, kako ću sve to odraditi sa jednom i pol rukom....
Devet mjeseci kasnije rodila sam prekrasnog i zdravog dječaka (muž presretan jer se loza nastavlja) i sve je nekako leglo na svoje mjesto. Dragi i sin su mi u svemu pomagali i život je bio lijep. Moram napomenuti da suprug ima sedmero braće i sestara razasutih po svijetu i već smo se počeli dogovarati kako bi bilo lijepo da se svi okupimo za Uskrs i proslavimo ga zajedno i usput krstimo našu prinovu. Jedna od njegovih sestara bila je međutim već neko vrijeme u bolnici nakon operacije, ali svi smo se nadali da će i ona uspjeti doći. Međutim nije. U veljači nam je njen sin javio da se neće izvući i da joj je ostalo par dana života. Suprug je bio shrvan, ja također. Kroz glavu su mi prolazile i strah i nevjerica, pa možda se doktor zajebo i tako to. Ma voljela bih da ste poznavali tu prekrasnu ženu: uvijek borac, bez dlake na jeziku, izravna,iskrena, lijepa kao lutka... Sjećam se našeg zadnjeg razgovora; zezale smo se kako danas neki pod stare dane prave djecu, a mladi ništa... Ona ima inače dvojicu divnih sinova, a ja sam svojega nazvala istim imenom kao njenog najmlađeg. I izgledao je kao on, buco, miran sa sitnom kovrčavom crvenom kosicom. Na kraju razgovora rekla je da bi jako voljela doći za Uskrs da se barem još jednom keri ispred tamburaša. Nažalost nije došla... a ja sam izgubila najdražu prijateljicu, dio duše i srca...
Nekih šest mjeseci nakon rođenja djeteta počela sam osjećati tegobe prilikom jela. Strašno bi me zabolio stomak, grčevi su bili nesnosni, ali bi prošli nakon dvadesetak minuta. Lijena što se tiče doktora nisam otišla na pregled, a problemi su se nastavljali sa sve jačim intezitetom. Počela sam izbjegavati hranu, a kada više nisam mogla podnijeti ni tekućinu i kad su krenula povraćanja, konačno sam otišla liječniku. Već duže godina patila sam od kroničnog gastritisa, pila peptorane i tješila se da je možda sad u pitanju čir i da mi on ne da mira. Ustvari bojala sam se one "užasne" gastroskopije. Odradila sam je nekih četiri puta i neugodna je i nikako se nisam mogla odvažiti na petu. Budala. Anyway, da bih skratila period čekanja u bolnici, otišla sam u polikliniku koja je u vlasništvu osig. kuće za koju sam radila i u kojoj svi zaposlenici imaju besplatan godišnji sistematski pregled. Kako se međusobno svi manje-više poznajemo bilo mi je nekako lakše proći sve to okružena ekipom u koju imam povjerenja i gdje se osjećam opušteno. Gastroskopija znate kako se obavlja. I dok ja tako ležim zagledana u točku na zidu, liječnik govori (van sebe): Isuse Bože, šta je ovo!
Ok, sad sam već bila pomalo uplašena, ali više me uplašio on. Izbjegavao me je pogledati u oči, otrčao je u kacelariju obaviti telefonski poziv, vratio se nazad i rekao da sutra moram na hitni CT i da je on sve riješio. U međuvremenu je čak obavio i razgovor sa mužem koji je stajao pokraj mene suznih očiju. U glavi mi je bubnjalo da koja im je pička materina, a na glas sam govorila da imam dijete od deset godina i bebu staru 7 mjeseci i da mi kaže što nije u redu. U podsvijesti sam znala da je možda ono najgore jer kada u periodu od mjesec dana izgubite 10-ak kilograma nemate se nadati ničemu dobrom.
CT je obavljen sutradan, a za tri tjedna stigli su i nalazi. U međuvremenu pila sam lijekove od kojih sam se malo oporavila i nastavila uobičajeno sa životom. Ma vraga uobičajeno! Znala sam se probuditi usred noći, dignuti roletu, uzeti bebu iz bračnog kreveta i bezglasno plakati i ljubiti to malo stvorenje, pokušavajući upamtiti svaki naborčić, miris nježne kože, ustašca poput pupoljka... i molila sam.. ne dragom Bogu, Isusu i Djevici Mariji... nego mojoj pokojnoj jetrvi... da gore utječe u moje ime i da dobijem priliku podignuti ovo moje dvoje sirotana, da ih barem vidim donekle odrasle....da nemogu otići sada jer stariji sin nema nikoga osim mene...
Kad bih se malo umirila, a bebač zaspao u mojim rukama, vratila bih se u krevet i nastojala ne misliti ni na što,pokušavajući natjerati san na oči, jer sutra morate funkcionirati i ponašati se normalno ako ne radi sebe, a onda radi djece. Često bih, nakon pola sata, sa druge strane kreveta začula šmrcanje.
Ne mogu više pisati....možda sutra
Pusa od Male
Post je objavljen 20.07.2017. u 14:09 sati.