Moj darling i ja znamo se otprilike od kako je rat počeo. On je bio čunka koja je došla organizirati obranu i ustrojstvo prvih brigada, instruktor i tako to.
Ja sam opet spadala u onu grupu tek završenih srednjoškolaca koji su puni elana i ljubavi prema domovini bili spremni goloruki preokrenuti tijek rata, svijet .... ma ono, samo pusti Ćavoglave, daj nam sanduk municije i voziiiiii. Ma kakva Hrvatska do Zemuna, do Moskve bi završili jebote!
U svakom slučaju, ja nabrijana, mlada-on cool, vojnički tip, smiren, blizu 30-te.... i išao mi je na živce do jaja. Majkemi, kad bih njega vidjela - sedam dana sreće ne bih imala. I tako 25 godina poslije na frajera na kojeg ne bih ni bicikli naslonila, naslonila sam pupak;) I otada živimo fino- koliko je to moguće.
On je prihvatio mojeg dječaka iz prvog braka, ja njegove djevojke koje obožavam. Dragi je već tada bio u mirovini, a ja sam radila u jednoj osiguravajućoj kući od njenog samog početka i relativno sam dobro zarađivala (konačno). A jebote kad se samo sjetim šta sam sve radila: nakon škole u klaonici i preradi mesa( ako treba recept za slavonske kobase,slaninu i kulen seku samo javite), otišla u Njemačku (ipak sam rođena Njemica), vratila se kad je izbio rat, bila u HV, radila kao prevoditelj, zaposlila se u trgovini lov-ribolov i na kraju osiguranje, odakle sam otišla u mirovinu prije godinu i pol.
Darling je bio iz sela pokraj gradića u kojem sam ja živjela, maltene predgrađa i neću vam lagati kada vam kažem da iako je to selo udaljeno nekih cca 5 km, nikada u njemu nisam bila. Danas ga nazivam zona sumraka, što i jeste, jer kad ulazite u njega sa bilo koje strane prvo upadnete u maglu koja je duga nekih 100 metara (iako na prognozi nigdje nije najavljena magla), pa fulate tablu sa natpisom sela,pa onda mrak i tek kad dođete u centar zasvijetli kandelaber. A vi pojma nemate gdje ste!
Prvi zajebi su krenuli kada smo se vjenčali. Njegova ex-žena (on ju naziva Pokojna pa ću i ja) je toliko popizdila od ljubomore tako da ga je svaki mjesec tužila za nešto ne bi li se vidjeli makar i na sudu. Ona je od onih koje su išle raditi u Njemačku, pa se zaboravile vratiti. Udala se za vlasnika hotela gdje je radila, para ima toliko da može kupiti pola Slavonije, ali nije sretna. Postala je alkoholičarka, rastjerala djevojke od sebe(neka njih kod mene) i redovno zove i spušta slušalicu. Najjače mi je kada dođe u posjet mami koja živi par kuća dalje pa se uzjebe šetajući gore-dole pokraj naše kuće, zavirujući ne bi li vidjela svog bivšeg. Ja joj kulturno mahnem, ali neće da odmahne. Pizda! Jer ipak ona sada živi u Deutschlandu, ima milione, a mi ovdje jedemo govna (njene riječi). Pa ja ne budi luda poručim kvazi-nedojebanoj švabici jel ima njemačku putovnicu? Nema. E pa ja je mogu imati kad hoću jer mi je mama njemica i djed je Nijemac i pradjed itd.... U svakom slučaju darling se toliko unervozi kad ona dođe da redovno nakon njenog prolaska i odlaska moram posvetiti kuću i dvorište.Bez zeze! On za svaki slučaj posveti i paradajz, papriku, guske, patke, koke, zečeve, mačke, pse i vrapce na kući. Zlu netrebalo!
Ja sa svojim Pokojnim nisam imala baš tolikih problema osim prvih par godina. Ništa što gajba piva i bivše kolege sa Maslenice nisu mogle riješiti, a i unormalio se kad se oženio po drugi put. Pa rastao....opet. Ali nedugo nakon toga stvarno je postao pokojni, tako da.... Moj sin ga ne spominje jer ga se i ne sjeća (tadašnja ga nije puštala da dođe vidjeti sina) i opet tako da....
Drugi zajeb se desio (a desi se naravno kad je najbolje) prije četiri godine. Spremam se ja tako na posao, pakujem komade torte od dan prije sa kirbaja da ih slistimo moja druga sa posla i ja, kad evo ti mog darlinga da mu pomognem istovariti lim. Ne običan, rine i oluci za susjedovu kuću (malo dragi radi u fušu). E sad, kod istovaranja lima morate poštivati određena pravila : odmaknuti se metar od krajeva, simultano spuštati itd.. Naravno ja to nisam napravila jer sam razmišljala o drugim stvarima, o tušu prije posla, poslu koji me čeka kad dođem u ured itd. I tako sam znojnih i klizavih ruku, uhvatila baš za krajeve i brzo spustila. Masa rina mi je poput pile odsjekla desnu šaku. Znam da sam rekla "Gotovo je", zgrabila šaku i utrčala u kuću, prateći muža koji se izbezumio. Umjesto u kupatilo, on je uletio u dnevni boravak, a ja sam pomislila dok je krv štrcala sa otkucajima srca, " Kud će jebote! Sjebat ću zidove, a taman sam ih okrečila!" Dragi je podvezivao ruku dok sam mu ja nabrajala šta da ponese. I izašla van pokraj auta. I zamračila. Kroz maglu se sjećam vožnje do bolnice jer sam ga cijelo vrijeme htjela pitati je li upalio žmigavce. ;) I sjećam se da je dragi zapucao doktora jer mu je ovaj rekao da to nije posao za ženu. I policije poslije toga, i ispitivanja da li se radi o nasilju u obitelji. Dečki mladi, šta ćeš...Moraju raditi svoj posao, ali ne znaju. Zamolila sam ih da ukucaju naša imena. Oboje imamo dozvolu za nošenje oružja, jel tako? Pa da -kažu oni. "Zar vi stvarno mislite da bih ja dozvolila bilo kojem tulipanu da digne ruku na mene, a da ne dobije dugi 9 posred pičke?" Bilo je to zadnji put da sam ih vidjela.
Ruku su mi prišili iako nemam osjeta u šaci (osim palca i malog prsta). Terapije su bile dugotrajne i totalna koma, a kad je promjena vremena dođe mi da je nanovo odsječem! I to sama testerom!
Treći zajeb ću možda sutra, valja ići okopati i zaliti papriku i paradajz!
Pusa od Male
Post je objavljen 19.07.2017. u 22:06 sati.