U predvečerja moja slavonska sve se polako smiruje. Marva preživa nakon napornog dana. Guske se lijeno gegaju kroz dvorište prema svojim zidanim gusnjacima i protjeruju patke koje su se uvukle nepozvane. Iznad je kokošinjac u koji će koke nesilice prve uspeti se po malim lojtrama. One mladice proljetne ostaju duže vani kao svako mladunče još malo lepeta krilima, kljucanje po šodru i bježanje od pjetlova. Imala je moja baka, moja bakica, tako smo je zvali jer sva je bila sitna, imala je desetke kokica i dva ponekad i tri pijetla. Kočoperili su se dvorištem i stalno tancali oko kokica pa ako je koja bila voljna učas bi sve zbavili. U svinjacima su roktale krmače dok su ružičasti praščići neumorno sisali i to njih deset dvanaest. Ponekad se zalomilo i to trinaesto pa nije bilo sise, a onda je moja bakica dežurala pa makne jedno da to trinaesto ima mjesta, onda drugo makne pa njega premjesti. Uglavnom i ono se podiglo jer bilo je svako prase važno. Tri do četiri bi ostalo doma, a druge su prodali na vašaru. Vašarište je na kraj sela bilo. Kada nije bilo vašara onda su na njemu pasle krave koje je Janoš baći čuvao i pred večer vraćao kućama. U predvečerja moja slavonska ona davna danas više nema vašarišta. Ne izlaze krave jutrom na pašu, a ni krava tamo više nema. Na vašarištu kuća do kuće sagrađena i nitko se više ni vašara, ni đerma na vašarištu ne sjeća.
Danas mi samo slike dvorišta mog djetinjstva izranjaju i čudom nekim zvukovi se javljaju i djedov glas što na kobile galami da se pomaknu kako bi im sijeno u lojtre stavio. Odavno više ništa nije isto kao dok sam dijete bila. Još jedino kao davno prije nasred sela crkva sa dva okrugla plava tornja ista je.
18.07.2017.