Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broduboci

Marketing

Prohujalo s požarom

Dogodilo se ono što je svatko tko ima dva zrna soli u glavi znao da se kad-tad mora dogoditi. Jer, ovo se nije dogodilo prvi put. Događa se to već godinama u nešto manjim razmjerima, ali mnogi koji bi trebali biti svjesni svih slabosti vatrogasnog sustava, radije palamude u mikrofone stupidarije poput one "požar je pod nadzorom". Gospodo draga - to ne postoji, to je oksimoron, ako je požar, ako negdje gori, onda je izlišno govoriti o bilo kakvom nadzoru.

Ako bih mogao sve što mi je sada na duši sabiti u jednu rečenicu, zapravo jedno pitanje, onda bi ono glasilo ovako - mogu li hrvatski vatrogasci danas ugasiti iole veći požar bez pomoći kanadera? Nemojte me krivo shvatiti, tomu nisu krivi vatrogasci nego oni koji su kreirali ovakav sustav, za kojeg će se kleti da je na čvrstim nogama, a zapravo je kvalitetan koliko i plastična stolica od 39 kuna.



Uglavnom, nakon kornatske tragedije, prionulo se reorganizaciji vatrogasnog sustava koja se odvijala u smjeru, pokušajmo ga tako nazvati - profesionalizacije. Čak su i dobrovoljna vatrogasna društva po našim malim mistima dobila svojevrsnu dozu ozbiljnosti, vremena u kojima je vatrogasni dom bio mjesto susreta dokonih prolaznika, ćakula i junačkih priča s nekih davnih požarišta, otišla su u nepovrat, danas je sve stavljeno pod konac. Vozila, oprema, tehnika, ljudstvo, sve je to na zavidnom nivou.

Nikad nismo bili opremljeniji, stručniji i zna se - sposobniji, a opet nam se iz godine u godine događaju požari katastrofalnih razmjera. Kako to?

Pojednostavljeno - sve je divno i krasno ako vatra izbije negdje u jutarnjim satima, dok pirka lagani vjetrić ili je potpuno mirno. Brdo se zadimi, sirene zavijaju, pumpjeri hitaju, razvlače cijevi, gase, ali nešto im baš i ne ide, u međuvremenu dođu kanaderi sa Zemunika, bace desetak bombi i sve bude manje-više u redu. Sustav funkcionira, reći će samodopadno županijski zapovjednik u grozd mikrofona. U isto vrijeme Netko na fejsu objavi sliku umornih vatrogasaca, svi je lajkaju, svi su ponosni, ma ne može biti bolje.

Međutim, zlo nikada ne dolazi samo. Kada imamo potpuno drugačiju situaciju, kad negdje plane usred noći, pa još zapuše jaka bura, pa još kad gori ne samo tu već na dvadesetak drugim mjesta po Dalmaciji - e tada nastaje problem. Veeeeeeliki problem.

Mada sam rekao da više neću to raditi, eto jučer nisam mogao izdržati i otišao sam u Žrnovnicu gasiti požar. Gledao sam iz Trogira kako gori moj Mosor i jednostavno - da sjedim na svome balkonu i pijuckam bevandu i sve to promatram sa sigurne udaljenosti - nije dolazilo u obzir. Naravno - na cestama je vladao kaos. Pokušao sam biti dovitljiv pa iskoristiti znane prečice i zaobilaznice, ali bi se na svakoj od njih ubrzo pokazalo da ima i dovitljivijih od mene. Uvjetno rečeno, jer čim bi shvatili da ne možemo naprijed jer plamen već juri prema nama, opet bi se vraćali na zagušenu glavnu cestu, među prizore viđene samo u holivudskim filmovima katastrofe.

Policija je u Strožancu blokirala cestu prema Žrnovnici, dalje se moglo samo pješke. Dim se vinuo u stratosferu, posvuda garež, miris paljevine, nebo je crne, a more crvene boje.



Ljudi gledaju i ne vjeruju. Žene zabrinute, sa strahom u očima, djeci je sve to zanimljivo, ali isto im nije svejedno, a muškarci... muškarci stoje pored ceste, u šlapama i bermudama, gledaju, komentiraju, svi sve znaju kako bi tribalo a kako ne bi. Mnogi me gledaju u čudu, kao da se pitaju kamo ću to ja, s kosirom u rukama i gojzama na nogama, jest da ovako više sličim na Matiju Gupca nego li na vatrogasca ali što ću sad...

U Žrnovnici je vladao pakao. Doslovce. Vatra je prolazila između kuća, lako, kao da joj nitko ništa ne može, plameni jezici su dodirivali zidove. I zapravo, malo sam toga i vidio, jer se ništa udaljenije od deset metara i nije moglo razabrati.

Obranili smo školu. I još nekoliko kuća pored nje. Ali ovdje ću stati, jer gdje sam sve skakao i što pokušao poduzeti, za ovu priču i nije toliko važno. Bolje da moji ne znaju.
Bitno je to da je nedostajalo - svega. I ljudi i tehnike i hrabrosti i volje da se nešto napravi.



Oprostite, ali kad se dogodi nešto ovakvo, sami vatrogasci, koliko god bili dobri i organizirani, nisu dovoljni. Kad čujem na radiju izvještaj da je negdje opožareno 500 hektara, a da je u isto vrijeme angažirano 16 vozila i 75 vatrogasaca, uvijek ostanem zatečen i obavezno pomislim - ovo neće izać na dobro. To je malo, to je nedovoljno. Ako ne pripomognu "obični" ljudi, sve će otić u dim. Tako se najčešće i dogodi.

Pravo je pitanje zašto mi u Hrvatskoj nemamo organiziran sustav Civilne zaštite? To je, najblaže rečeno - nedopustivo. Jer kao što se kaže da nema dobijenog rata bez vojnika pješaka, a isto tako nema ni ugašenog požara bez čovjeka s brentačom koji će doslovce ugaziti na svaku stopu ruba požarišta.

Svaka čast tehnici, ali pri gašenju požara potrebni su - ljudi. A to mnogi ne razumiju. Na žalost, kroz sve ove godine izgubio se dobar običaj da na gašenje odlaze dobrovoljci, mještani koji dobro poznaju teren, ljudi koji nisu službeno vatrogasci, ali nekog vraga se ipak razumiju. Tako sam se i ja jučer "prošvercao". A to je u jednu ruku žalosno jer moram prekršiti zakon da bih mogao nekom pomoći.

Kad vidite čovjeka, vlasnika kuće, vinograda, maslinika, bilo čega, kako gleda vatru koja mu se približava, on ni uz najbolju volju, ne može ostati smiren. Treba mu prići i pomoći. Bilo kako. Napuniti kante s vodom, skloniti zapaljive stvari, uputiti riječ ohrabrenja, učiniti nešto, učiniti bilo što.

Jučer su se građani počeli samoinicijativno organizirati u trenutku kad su shvatili da se čitav sustav raspao. Mada, pretenciozno bi bilo reći da se raspalo nešto čega zapravo nije ni bilo. Bio je to prizor dostojan groteske, kako iz dima izlazi kolona tamnih audija s pretpostavljam, uvaženim ministrima unutra. Oni su se uspješno naslikavali i uvjeravali javnost kako je sve u redu. A malo toga je bilo u redu. Stanje je bilo znatno gore nego što su mediji prikazivali.

Ironično zaista, ali jučer je prava kataklizma nastala tek nakon što su pristigli kanaderi, u trenucima kad su mnogi pomislili - evo ih, sad smo spašeni!

Upravo tu se krije najveći problem. Kanaderi su smokvin list hrvatskog vatrogastva, atraktivna pojava i zaista - tim ljudima sam skinuo kapu nebrojeno puta, jer to što oni rade, zapravo je nemoguće opisati, ali opet ponavljam - bez "pješaka" nema dobijene bitke. To nije atomska fizika, to nije filozofija, to je čista logika.

Ali kad će to shvatiti oni koji bi morali?



Post je objavljen 18.07.2017. u 09:00 sati.