Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mcmlx

Marketing

vremeplov o tekućini, vrućini i ostalom

Tour de France 1967., 13. srpnja.

Dan etape od Marseilla do Avignona, cesta vodi kroz krševiti pejsaž nalik mjesečevom, 1912 metara visokog Mont Ventoux-a.
Dan kad je doping poprimio tragično lice, lice britanskog šampiona Tommya Simpsona.

Tog dana je termometar pokazivao 40 stupnjeva po Celsiusu.
Simpson se nalazio u vodećoj skupini, a nakon prijeđenih 200 km tih, završnih, 21 km uspona nisu trebali predstavljati problem.
Tom je trpio želučane tegobe, svoja dva litra vode je davno potrošio, žeđ je gasio Cognac-om i nekim drugim sredstvima.

Posebnost ovog Toura je bila i zabrana opskrbe vodom, da se biciklisti ne bi odmarali držeći se za prateće vozilo.

Čim bi biciklisti potrošili dva litra vode započinjala bi la chasse a la canette, utrka za tekućinom.

Resursi: izvori, bare, rijetki gledatelji uz stazu, usputne oštarije i kafići, uključno i alkohol.

Dakle prije samo 50 godina vladalo je mišljenje kako za vrijeme takvih utrka treba uzimati što manje tekućine – kako bi se manje znojili !?

O dehidriranju, toplotnom udaru i srčanom udaru nije se razbijalo glavu.

Dva i pol km prije vrha Simpson je počeo vrludati i padati.

Tabloid „The Sun“ mu je u ispucale, umiruće, usne ugurao rečenicu: "Put me back on my bike!“

Pred sudionicima Tour de France-a 1967 stajalo je 4800 km, skoro 1300 km više nego danas.

Peterostruki slavodobitnik Jacques Anquetil je javno rekao: "Tko vjeruje da profesionalni biciklist, u 235 dana u godini koliko vozi, može držati tempo bez stimulansa, taj je ili budala ili licemjer!“

Tek su Festina-skandal 1998., Operacion Puerto 2006. i pad giganta pelotona, Lancea Armstronga, izazvali oštriju reakciju na doping.

Naravno, dopingira se i dalje.

Kako reče njemački svjetski biciklistički prvak iz 1966.g., Rudi Altig, kratko i jasno: "Mi nismo sportaši, mi smo profesionalci."
(WZ)




Post je objavljen 09.07.2017. u 10:39 sati.