Marketing
Mujo u Kanadi iliti Suncokretica na Brdu
Proljetna sezona je gotova. Bila je duga i zaista naporna, valjda što sam starija sve mi teže padaju te cjelodnevne smjene bez odmora. Samo po sebi je naporno raditi 12-14 sati dnevno bez slobodnog dana, ali, radim za sebe, radim jer tako hoću (i moram) pa je drugačije nego da radim za nekog drugog. Bitno je kako si to u glavi postaviš. Osim toga, ja stalno imam nešto za raditi pa mi dani brzo prođu, često su mi i prekratki.
Uz fizički umor tu je i psihički. Svatko tko je radio sa ljudima zna o čemu pričam. A ove godine su bili zaista naporni. I zločesti. Svakakvih je bilo, neću o njima jer ovo treba biti veseli povratnički post 
Od prošlog posta do zadnjeg radnog dana nisam uspjela pobjeći u prirodu ma ni na deset minuta 
, dakle, baterije na 'low' skroz. Pa sam zadnjih dana govorila da jeva čekam da se maknem sa asfalta, od auta, vlakova i....ljudi, da jedva čekam Brdo, da se čak i trimeru veselim 
....
Zbog neizdrživih vrućina koje nismo mogli izdržati ni cvijeće ni ja, smo zatvorili nešto ranije pa mi se želja brzo ostvarila. Sretna i vesela pohrlila sam na Brdo, nije me prestrašila ni ogromna količina posla koja nas je tamo dočekala, uživala sam najprije u jutru bez budilice, šminke, peglanja a zatim u mirisu poljskog cvijeća, cvrkutu ptičica....itd itd...
Prvi dan je prošao dobro, popodne je padala kiša pa smo ostali kod kuće (na Brdu radimo dvokratno, imamo stanku za ruak i popodnevni odmor, volem to 
). Ni to mi nije bio problem, sređivati kuću u kojoj je 4 i pol mjeseca održavao samo nužni red mi je bilo zadovoljstvo 
prozori, zavjese, kuhinja, luster....ma, milina kad to očistiš!
Dan 2., Brdo: došli rano, nosim termo ruksak sa vodom pod orah i na pol puta: 'Laveeeeee zmijaaaaaaa'
....vjerojatno su me čuli i na susjednom brdu...kaže Lav da je bila bjelouška, meni to ništa ne znači, meni su sve iste, ja se bojim i onih plišanih! Koljena su mi otkazala, srce lupalo 150/min a možda i 200, uglavnom, ostala sam na čistom dok Lav nije još bolje pokosio (da se vidi zemlja) komunikacijske puteve. Kasnije sam mu rekla da trebam dobiti benificirani radni staž za Brdo jer radim pod stresom 
. Znate ono iz filma kad oni neki ljudi hodaju okolo i znaju da je anakonda tu negdje i samo čekaju da ih zaskoči? E, tako je i meni!
Dan 3. je prošao onako, oboružana trimerom ne bojim se 'anakonde'...
Dan 4.: piknulo me nešto, mušica, komarac, nemam pojma ni kad ni gdje al' svrbi ko sam vrag....
Dan 5.: Brdo poprima oblike civiliziranog mjesta, gredice za krizanteme su skoro spremne, povučem neki najlon kraj kojeg sam prošla deset puta taj dan i opet: 'Laaaaveeee, zmiiiijaaaaa!!!', ja pobjegnem a Lav sa štapom ode vidjeti 'anakondu', otjera ju, podigne dalje najon kad tamo - još jedna 
....bilo mi dosta svega za taj dan...hodam Brdom dobro pazeći gdje stajem, ne vidim ni nebo ni oblake i ne čujem ptičice...ok, čujem stršljene ...
I, sva sam izgrebana, i boli me kičma, i vruće je, dosta mi je brisanja prašine, sudopera, paučine....i dosta mi je prirode, hoću natrag na asfalt! 
Šalim se, naravno, ali, nije ni daleko od istine, kod mene je sve iz krajnosti u krajnost. A kako ste mi vi?
Post je objavljen 05.07.2017. u 16:38 sati.