Ima puno tih slika na društvenim mrežama, ono, uhvate psa, stave ga u kavez i onda napišu da je izgubljen i da ga treba spasiti i malo mi je to apsurdno, da nije pas zatvoren u kavezu sigurno bi negdje trčkarao i njuškarao i ne bi sebe smatrao izgubljenim nego bi jednostavno živio kakogod zna i umije. Ovako, sad je u kavezu, tužno gleda kroz žice i slama srca ljubiteljima pasa i društvenih mreža. Teško je valjda shvatiti da svijet ide, živi i teče bez našeg upliva i intervencije, šinteraj s tužnim pasjim okama tužan je dokaz tome koliko žudimo za kontrolom i koliko smo blesavi, valjda.
Jutros nisam sanjala ništa, dan od jučer zaključila kasno sinoć probirući neke fotke, dobit ću valjda i neku paricu za njih, nije više lako dobit paricu za fotkicu u zadnje vrijeme, u zadnje vrijeme svaka je šuša s mobitelom postala fotograf, pa tako, eto, i ja, iako, dbr, imam dslr i znam promijeniti objektiv i ponekad vidim razliku u svjetlu, možda uopće nisam toliko loša koliko si tepam, elem, sanjala ništa a možda i nešto, ali sve se to rasplinulo u šoku od buđenja u kraljevski žutoj sobi sa svjetlo morsko plavim detaljima, jutros mi je jasno da treba biti jako hrabar e da bi se živjelo u takvoj sobi, možda sam malo i pretjerala, a jbg sad. Kaka mi se.
Kakila. Jedno veeeeliko. Sinoć kasno sam isto jedno veeeeliko. Sad sam valjda mirna jedno dva dana što se kake tiče. Vježbala sam jučer uvučeni trbuh. Jedna od onih vježbi na koju treba stalno misliti inače se trbuh gravitacijski opusti a kičma sfrče. Ujutro je puno lakše vježbat nego navečer, navečer se to više ne da uvući. Tijelo je živo, dakle mijenja oblik. Možda je uvučeni trbuh bolji podražaj od donata emge, a možda su samo ipak ti dani u mjesecu. Uvijek su neki dani u mjesecu. Ipak nisam sašila zavjese jučer, ni kupila one zakačke. To jer mužjakova glava jako se masti pa kad je nasloni na prije tri godine ofarbani drveni naslon od kreveta, onda mast s glave lagano radi na tome da rastvori lak na bazi vode pa sam umjesto u šopingu zakački za zavjese završila šmirglajući drveni naslon od masne glave. Ostavila sam ga da bude šabišik. Kao neka naplavina u morskoj sobi kraljevski žutoj. I dobro će se slagati s budućim naslagama od masne glave. A zakačke nove ne moram kupovati jer mogu samo skinuti one stare. Danas ću valjda stić riješit i te zavjese. Danas nije taj toliko ambiciozan dan kao jučer, jučer sam zato stigla ofarbati balkon, valjda se neće nitko buniti jer živimo u ionako kaotičnoj državi bez reda i zakona i zagreb je usrani tužan sivi grad u kojem nitko ne farba balkon u veselje. I očistila balkon. Čistiti balkon uzaludno je blesava jedna stvar onojednom kad se živi u gradu punom smoga, jer to kratko traje. I uvijek je crno, i pauci su crni i njhove mreže nisu mreže nego nakupine crne tanke pahuljasti čađi, čak i kod nas koji smo prvi red do parkića. No, dobra je vijest da je golubove prošla sezona kućenja i sad su konačno prestali srati po balkonu u uzaludnim provjerama koliko im je ovaj šareni balkon siguran za gniježđenje. Nije. Sastrugala sam definitivno sva njihova zapečena govanca i sad balkon sjaji. I glava mi sjaji, stigla se blajhat, ne stigla do drečavo žute jerbo sam stavila preveč hidrogena i preveč mi pržilo kožu to sve zajedno. Sad sam drečavo naranđasta s natruhama žute. Da sam mlađa i pankerica i da dodam još malo ljubičaste bilo bi fantastično. Al ne da mi se više. Valja se držat tetkasto srebrnkaste sigurne varijante. Jučer sam naletila na jednu srednjoškolku koja piški pored žive ogradice cca 30 cm visine. Nekako, na izvolte. Ima nešto skroz dražesno u tim srednjoškolkama koje nabrzaka navlače crne špaga gaćice i ne srame se uopće. Nešto tako drsko izazovno kao što bi mladost ustvari i trebala biti, ne samo izgledati. I veselo. Vjerojatno i erotsko, ali, jbg nisam testosteronac. Šesti mi je dan od menztruacije, još traje, valja valjda trčati i danas, možda naletim na još koju srednjoškolku koja ne piški zlatne ribice. To samo ja.
Post je objavljen 18.06.2017. u 09:09 sati.