Marketing
Misaone slike...
"Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove povjerenje. Kada sam zaista počeo voljeti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan, postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"."
Charli Chaplin
Charli Chaplin
Kada razmišljam o umijeću i lakoći svakodnevnog pokreta prisjećam se Charli Chaplina i njegovog filma "Moderna vremena". Posao u tvornici na pokretnoj vrpci, monotonija i jednostavnost. Misaona slika se pretvara u nijemi film pun dinamike. Pokret umjeto riječi. Chari Chaplin pretvara pokretnu sliku u umijeće pokreta. Gledam ga i posatjem on. U nespretnosti njegova pokreta osjećam ritam koji mu daruje lakoću. Traka teče ispred mene. Svaki novi vijak pojačava stabilnost i pojačava pokretljivost tijela. Lebdim životom kao što to čini skitnica Chaplin noseći štap, velike cipele i polu cilindar. Od njega sam naučila živjeti u sretnom trenutku i osjećati mudrost srca, mudrost pokreta, mudrost tijela.
Ne treba se bojati rasprava, konflikata i problema samih sa sobom i sa drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i nastaju novi svjetovi, poručuje nam umjetnik umijeća pokreta i ja danas znam da je on imao pravo i da je to ono što život čini životom.
Prisjećam se djetinjstva i tada se ta točka pretvara u lepršavog anđela zlaćanih krila i zlaćane kose. To čudesno nepostojeće biće postaje moj pokret, pokret koji izrasta iz očiju božjih i širi se cijelim tjelom. Odrastajući sam anđela čuvara pretvorila u misaonu sliku boginje ljubavi i mjeseca, nježne, elegantne ljepotice mojih djevojačkih snova, boginje kojea me uvodila u osjećanje ljubavi, treperila ljepotom prvih poljubaca, treperile srećom prvih susreta.
Danas gledam očima utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.
Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta.
Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Pitagorino geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu Platonovu kuglu, njegovu sliku univerzuma.
Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje multidimenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapuću glasom istine:
"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Anđeo čuvar, Aleph, aktus purus, boginja mjeseca polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje mistični i mudri nebeski vranac koji jezdi univerum tvoga uma, poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija.
Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvariva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."
Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.
Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.
Moj utjelovljeni um je sunce moga univerzuma. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006
Post je objavljen 15.06.2017. u 17:37 sati.