Ponekad mi dođe da pogledam stare slike. Nije prošlo puno otkad su nastale. Neke imaju godinu, dvije... neke 5. No kada ih pogledam, imam osjećaj kao da gledam u slike koje su nastale u nekom drugom životu. Izgleda da je istina što kažu... slike i uspomene se ne mijenjaju i ne nestaju. No ljudi koji su na slikama s nama, nestaju.
Postoje neka prijateljstva za koja bih dala sve da se vrati sve u normalu. Ili razmišljam o tome kako bi bilo savršeno da se mogu vratiti u prošlost, u onaj tren kad je sve nestalo i popraviti to. Ili bar shvatiti što je bilo. U kojem trenu je stalo.
Nije jednostavno gledati ljude s kojima si provodio svaki slobodan trenutak svakog dana kako prolaze kraj tebe i ti kraj njih, kao da ste stranci. Kao da svi izlasci, sleepoveri, večere, druženja, pijanstva, trenuci kad smo zajedno plakale i zajedno se smijale, bile tu jedna za drugu, nikada nisu ni postojali. Kao da smo tek osobe koje su se našle na istome mjestu u isto vrijeme. Čista slučajnost. Prolaznici.
Sjetim se povremeno onih najljepših trenutaka. Vidim one najljepše slike. Zapitam se kad je sve otišlo k vragu, obrišem suze i nastavim život kao da nikad nije ni postojalo. Kao da se ni ne znamo.
It looks as though you're letting go
And if it's real well I don't want to know....................
Post je objavljen 14.06.2017. u 22:48 sati.