Pregled posta

PRESVETO TROJSTVO (Domus Croata, 25. svibnja 1997.)

Naš susret smo započeli u ime Božje: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Bog je dakle trojstven. On je jedne božanske naravi u tri osobe. Otac rađa Sina, a Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu. Svi su međusobno jednaki po punini božanstva, a opet ne može se reći da su Otac, Sin i Duh Sveti tek načini na koje se o jednom Bogu govori, kao što se ne može reći ni da su u Bogu tri Boga.
Zavirimo li samo u povijest kršćanstva iznenađuje koliko je žučnih rasprava izrečeno o tom pitanju, koliko tinte potrošeno; koliko svađa, progona i osuda. Spomenimo okršaj s krivovjercem Arijem iz 4st. koji je tvrdio da Isus nije iste naravi kao Otac, da je stvoren, a ne rođen. To je izazvalo takvu buru u čitavom kršćanskom svijetu, da su se i žene na tržnicama o tome svađale, a na crkvenom saboru u Niceji, gdje se raspravljalo o tom problemu, kroničar bilježi da su biskupi u sred rasprave jedni druge pograbili za bradu. A i cijeli spor između pravoslavaca i katolika velikim dijelom svoj korijen ima u nesporazumu oko shvaćanja odnosa Duha Svetoga prema Ocu i Sinu.
Dobro je znati kolike je kušnje prošla naša vjera, koliko je trebalo mudrosti i pomoći Božje da se oblikuje zgrada vjere koja nam život znači. Rijetko razmišljamo o tome koliko je radnih sati potrošeno, recimo, u zgradu u kojoj živimo. Koliko je arhitekata bilo uposleno za izraditi nacrt svakog dijela ove kuće, koliko građevinara, njihove škole, položenih ispita, vozila koja su dovozili materijal, staklara, električara, vodoinstalatera, drvodjelaca... Svi su oni utkani u udobnost našeg boravka u ovoj kući. O njima ne razmišljamo, a ipak tako su bitni. Isto tako je i s vjerom koju ispovijedamo. Nemojmo zato reći da su te teološke rasprave apstraktne i nebitne. Nije ih možda potrebno poznavati, ali ih treba poštivati i čuvati kao dragocjeno blago. Kao što bi bilo besmisleno iz kuće izbaciti kuhalo samo zato jer ne razumijemo kako to ono nevidljivu struju pretvara u korisnu toplinu, ili odbaciti frižider samo zato jer ne razumijemo kako on tu istu struju pretvara u hladnoću, tako bi besmisleno bilo ispustiti bilo koji nama nerazumljivi članak vjerovanja. Ima smisla ponavljati na svakoj misi da Vjerujemo u Isusa Krista jedinorođenoga Sina Božjega, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, ... Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem. Ako nekog zanima što to znači neka studira teologiju, a mi koji želimo živjeti to ćemo s povjerenjem ponavljati premda ne razumijemo, jer znamo da se od tog živi.
No i onaj tko se bavi teologijom neće daleko odmaći. Doći će do toga da je Presveto Trojstvo tajna. Pazite, tajna - a ne zagonetka. Zagonetku se može odgonetnuti, ali tajna ne. Zagonetku možemo podrediti našem razumu, ali tajna nas nadilazi. Zagonetka pošto je riješimo postaje dosadna, a tajna nas uvijek zaokuplja. Od tajne se živi, hrani nas i osmišljava. Tajna života samo u ljubavi se krije, kaže pjesma, a iz iskustva znamo da ljubav postoji samo do tad dok nam je tajna, dok ne znamo zašto ljubimo. Ljubav je ljubav samo zato jer ne znam zašto ljubim. Čovjek čovjeka poštuje samo ako ga priznaje tajnom. I najgora je nepravda i laž kad kažemo da smo drugog upoznali, da nam on nema više što reći, da smo ga pročitali. Umijeće življenja je uočavati tajne, znati uz njih živjeti diveći im se. Kao što se tajna prijateljstva sve više otkriva što se prijatelji jednom drugom predaju, tako nam se i Bog više otkriva što mu se više predajemo.
Tajnu Presvetog Trojstva bolje razumiju oni koji Boga ljube, nego oni koji o njemu razmišljaju ili govore. Sveti Bernard je jedan od tih koji je znao lijepo govoriti. Slušajući ga jedna pobožna žena mu reče: “O kako bi ja bila sretna kad bih o Presvetom Trojstvu znala govoriti kao ti.” A on joj je odgovorio: “Gospođo kako bih ja bio sretan kad bih mogao ljubiti Presveto Trojstvo kao ti.”
Treba reći da sadržaj naše vjere, premda nam nije do kraja dokučiv, nije protiv razuma - on naprosto nadilazi razum. Premali smo da shvatimo neizmjernog Boga. On je uvijek veći nego o njemu možemo misliti; a o njemu možemo uvijek više misliti nego izreći. Naš govor o njemu je kao pokušaj da se odsvira neki od prelijepih Betovenovih koncerata na kuhinjskim loncima, ili naslika nečiji portret umjesto kistom, metlom.
Uspijevamo tek reći da je On kao sunce koje izvor svjetla i topline. Pri tom se kaže da je sunce kao Otac, svjetlosna zraka kao Sin, a toplina kao Duh Sveti. Ili ćemo reći da je Bog kao izvor rijeke koja natapa. Pri tom mislimo da je izvor kao Otac, rijeka kao Sin, a vlaga koja natapa prostor uz rijeku je kao Duh Sveti. Bliska nam je i slika ljubavi. Ona je jedna, a ipak da bi postojala treba postojati onaj tko ljubi, onaj tko je ljubljen i plod ljubavi. Kad Sv. Ivan kaže da je Bog ljubav, onda to znači da Otac ljubi Sina, Sin mu tu ljubav uzvraća, a plod njihove ljubavi je Duh Sveti.
Presveto Trojstvo je model po kojem bi trebali izgrađivati naše kršćansko zajedništvo, u obitelji i društvu. Oca nema bez Sina i Duha, niti Sina bez Duha i Oca, kao ni Duha bez Oca i Sina. Oni jedne druge rađaju predavajući se jedno drugom. Isto tako ćemo i mi zadobiti svoj identitet predavajući se drugima, što se više okrenemo drugima to više razvijamo svoju osobnost i postajemo svoji. Onoliko koliko svoj život ugradimo u živote drugih, toliko smo i svoj vlastiti život izgradili. Postajemo duša od čovjeka zato jer smo jedna duša sa ljudima s kojima živimo.

Post je objavljen 11.06.2017. u 14:38 sati.