Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/whitelilith

Marketing

Lipanj je njen mjesec

Koliko je riječi prošlo pored mene, a ja ih nisam zadržala, potpisala, zavoljela, priznala.
Nisam ih utisnula u srce, istisnula dahom, urezala u dlanove i stisnula ruku u pozdrav.
Samo sam puštala da prolaze ne otvarajući im vrata.

Nikada nisam nošena na dlanu, do njenom. No brzo sam ostala bez njega.
Vjerovala sam da je moja zadaća ispružiti svoj dlan, da nosi druge. Tako bih bila što sličnja njoj.

Uvijek u ovo vrijeme opojnog mirisa lipa, u lipnju, dozovu mi sjećanja, srce, mozak, koža, dlanovi, njuh, sluh, šesta čula i još sva čudesa Nju u sjećanje, nepogrešivo, uvijek.
I uvijek me obuzme tuga, šira od slavonske ravnice, zlatnija od njenog srca, veća od njene duše, plavlja od morskih dubina.
Lipanj je njen mjesec, na izdahu Ivandana je njen udah, ona je prva, ljetna blago topla noć.
Astrologiju smatram samo zabavom, no zanimljivo je da baš na tome mjestu u mome natalnom horoskopu leži mjesec, simbol majke, osjećaja.

Poželim nositi je na dlanu, no ne mogu, poželim zagrliti je još jednom snažno, zadnje, onako kada grliš da nikada ne pustiš iz zagrljaja, poželim čuti uživo njen smijeh, njenu pjesmu, šale, osjetiti njenu toplinu, čuti njen glas, udahnuti njen miris, poželim.

Imala bih manje nego moja najmlađa danas (a ona ima 14) da je nisu zadržali tada. U bolnici, u dalekom gradu (gdje moja starija sada studira... i to medicinu), hitno brzojavom pozvavši njenu majku na transplantaciju. Imala sam 12.
Nije se vraćala 2 godine. Sve što se moglo ispriječiti na našem putu ispriječilo se. I odbacivanje organa, i propusti pri presađivanju, i noćne smjene mog očuha i putovanja njoj svaki vikend, i moj mlađi brat za koga sam brinula kao za vlastito dijete, iako...a što sam bila ja nego dijete?! Ako nas nisam probudila u školu, izostali bi, ako nam nisam dala doručak, ne bismo jeli, ako nisam sklonila sa stola šalice i mrvice od doručka, dočekale bi me iz škole...
A moj otac ni došao nije samo da me pita kako sam. Telefon tada niti imali nismo, kontakta drugog nije bilo.
Naučila sam sve o peći na plin, kako se radi povrtna juha i kako mlađeg brata naučiti da bude odlikaš u školi. A ja sam bila vraški dobra odlikašica jer to je bilo jedino samo moje, jedino što mi nitko nije mogao uzeti i jedino što mi je reklo tada: Ti vrijediš. Ti si netko.
No ona, ona je tek bila borac, izdržala 2 godine tortura i borbe za bubreg da ga tijelo prihvati, 70 tableta na dan, mučnine, promjene..., a onda još prognoziranih 6-7 godina mučenja na dijalizi, I ne samo medicinski maksimum tada, 6-7, nego dva puta toliko. Punih 13 godina. Svaki drugi dan. Zagreb, Slavonski Brod, Požega, opet Brod.
Rat je konačno presudio. Tijelo je postalo prekrhko, iako snažnog duha. I vjere.
O njenoj sahrani sam već pisala, 20 ljudi pod granatama početkom studenog 91. ravno je tisućama danas u mirnodopsko vrijeme...

Uvijek joj nosim ružu na grob.
Ne stoji joj mramor, mramor je hladan, a ona je bila topla, želim tu toplinu sačuvati u svakoj staničnoj jezgri, svakoj kapljici izdaha, svakom otkucaju srca i svakom zagrljaju koji ću ikada dati. Želim tom toplinom ugrijati svijet.


Post je objavljen 06.06.2017. u 19:27 sati.