Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lousalome

Marketing

Stranac u noći

Jedne zime, u prvim godinama braka koji je, sa moje strane, od samog početka bio topao, prijateljski odnos dvaju suučesnika u jednoj priči i ništa više od toga, put nas je doveo u Ulm. Gradić u Njemačkoj, najpoznatiji po tome jer je u njemu rođen Einstein, dražestan gradić, sređen poput sredovječnog gospodina sa cilindrom na glavi, tipično njemački, ni previše ni premalo finoće. Trebali smo tu prespavati jednu noć i poslije nastaviti put dalje, do Pariza, gdje smo odlučili čekati novu godinu.

Još se živo sjećam malih, pitoresknih kuća koje su podsjećale na naša licitarska srca, sa slatkim svodovima iznad prozora boje meda i crvenkastim crijepovima. Pa ipak, koliko god ta ljepota bila šarmantna, nešto u načinu na koji se mrak brzo spuštao nad krovove i ta oštra, kontitentalna hladnoća, u meni su izazivali želju da što prije pobjegnem odatle. Šetali smo ulicama po kojima je svjetlucalo inje, slušali pjesmu veselog društvanca iz obližnje pivnice, tražili mjesto gdje bi mogli popiti nešto da nas ugrije u toj hladnoj, prosinačkoj noći. On je otišao u jednu sporednu uličicu kao izvidnica ne bi li pronašao neko slobodno mjesto u pubu ili restoranu, a ja sam ruku zabijenih duboko u džepove ostala čekati na trgu.

I tad je naišao taj muškarac. Odjednom, iza ugla, stvorio se ispred mene, sa tamnim, vlažnim očima dubljim od najdubljih oceana i čuperkom tamne kose koji mu je nehajno pao preko čela.

Sad, kad evociram taj trenutak u svom sjećanju, sasvim jasno vidim to nježno lice i taj pogled kojim me prožeo cijelu, u svega par sekundi slučajnog susreta. Gdje smo li se već prije sreli, u kojem životu? Ne znam. No, vrijeme je tako relativan pojam - ono što traje u jednom životu svega par sekundi može postati vječnost. Pa tako i taj pogled koji sam tako dobro znala odnekud od prije, način na koji je zastao i, kao da mi nešto želi reći, zagledao se duboko, duboko u moju srž, u ono što jesam i u ono što sam zaboravila da jesam. I, na neki čudan način, kao da smo u tom trenutku koji je bio vječnost i sve što postoji, vodili ljubav na tom bezimenom trgu okupanom mutnom rasvjetom i našim dahom, a da se nismo ni dotakli.

Trenutak je prošao. Poznati glas me zazvao po imenu i ja sam krenula dalje, u toplinu birtije, u kojoj sam svega par minuta kasnije pila pivo i odsutno klimala glavom dok mi je moj zakoniti pričao nešto, nemam pojma što.

U nekom paralelnom svemiru, razmišljala sam kasnije, ostali smo još danima u Ulmu. U tom svemiru, iskrala sam se iz bračne ložnice i jedno drugome ušli smo u trag na isti onaj neobjašnjiv način na koji smo se prvi puta sreli. U toj paralelnoj priči, koja je tekla usporedo sa ovim realnim, grubo narisanim životom, ja sam prevarila svog muža i to ne jednom, nego svaku noć, bez imalo grižnje savjesti i bez trunke kajanja. U tom paralelnom svemiru ruke tamnokosog neznanca obavijale su se oko mene dok je hladnoća padala po šarmantnim krovovima starog grada a magla plesala oko plinskih svjetiljki, iza stakala zamagljenih od našeg toplog daha.

I iako se ništa od svega toga nije dogodilo, kao da jeste. Varanje u mislima samo je suptilnija varijanta tjelesnog čina.

Kad prođe trenutak, pogled, susret, ostaju riječi. One su, valjda, čarobni portal koji vodi u taj paralelni svemir.



Post je objavljen 01.06.2017. u 22:18 sati.