često se pojavljivala ta želja
da piše o kolodvorima.
kolodvori su bili njene žile kucavice.
njena prošlost i sadašnjost.
sravnjivanje duhovnih sila.
sve nešto što bi mislila da treba
nalazila je u početku i u kraju putovanja.
čak je jednom tako opsjednuta
sjela u krivi vlak, i završila u drugoj
zemlji.
sjedila bi tako u kupeu i promatrala
ljude. tko su, gdje i zašto putuju.
i stalno je imala osjećaj da su
njihova putovanja nekako
sa više svrhe.
i tada se desilo nešto što se
počelo okretati oko nje
kao svakodnevna slika.
čula je rečenicu: mi ne moramo
niti biti voljeni, a da bi postojali,
da bi uživali puninu postojanja.
kako, što, gdje, taj koji je to rekao
mora biti lud.
sve se dalo zamisliti samo ne svijet
bez ljubavi. ili je nešto krivo shvatila.
ponavlja. ponavlja u sebi.
pita sebe: ko si ti, ne poznajem te,
tko si.
nije vrijeme da doznaš još, dobiva odgovor.
shvatit ćeš na vrijeme.
moraš postati iskrenija sa sobom,
mnogo, mnogo iskrenija.
nije dovoljno doći do nivoa gdje si zadovoljna.
tek tada moraš dublje, vidjet ćeš, pokazat će se.
i tako je to počelo...
još i danas tragam...znakovi su preplavljeni
emocijama, i samo stižu, sa svih strana.
kolodvori su bili samo početak
i oni danas imaju sasvim drugo značenje.
iako su ipak i dalje kolodvori.
( jedna prastara )
Post je objavljen 29.05.2017. u 00:01 sati.