Marketing
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.
Ogroman crni Porsche Cayenne zaustavi se pred oronulom zgradom Filozofskog fakulteta. Iz auta iziđe visoka djevojka s kapuljačom na glavi.
- Jesam bio pristojan? - Miki se nagne prema njoj s vozačkog mjesta.
- Jesi, hvala na prijevozu - slaže Marina i požuri zalupiti vratima.
- Rješavam vešmašinu idući tjedan, ljepotice! – pošalje joj zračnu pusu.
Marina s kiselim smiješkom na usnama tresne vratima automobila, mahne na pozdrav i sjuri se niz ogromne stepenice radeći slalom između hrpica studenata koji su više bili nalik gušterima što uživaju na suncu nego akademskim građanima, i gomila plastičnih šalica za kavu - iz kojih se pušila tek natočena kava ili u prljavoj vodi natapali čikovi. Gušteri su uglavnom pili kavu i uvlačili dim cigareta, naslonjeni na nemarno odbačene torbe iz kojih su virile išarane skripte. Neki su motali duhan, a neki jednostavno lješkarili na suncu i uživali u laganom povjetarcu i stvarali ležernu atmosferu kakva je bila karakteristična samo za stepenice pred Filozofskim.
Utrčala je kroz velika staklena ulazna vrata i skrenula lijevo, prema Četvorci, dvorani u kojoj se održavao seminar iz Metodike. S hodnika ispred Dvorane IV odjednom se prolomi salva smijeha.
Mislav je u crnom kožnom kaputu stajao nasred hodnika, okružen s desetak žena i očito bio u elementu, jer je sav ženski rod oko njega umirao od smijeha. Velik dio svoje popularnosti Mislav je dugovao činjenici što je bio muškarac – rijetka zvijer na Filozofskom, ali pomagao mu je i prirodno urođen šarm i neodoljiv zadarski naglasak kojeg je obilato iskorištavao. Sa svojih metar devedeset, i privlačnim, neobičnim licem uokvirenim tamnosmeđom kosom, na kojem je najveću pozornost privlačio orlovski nos, pomalo u neskladu s ostatkom lica nježnih, dječačkih crta – sitnih, pomalo ukošenih smeđih očiju i naravno, uvijek vragolastog izraza - bio je, u najmanju ruku, zanimljiva pojava.
Za razliku od muškaraca koji su na Filozofskom bili rijetko viđena vrsta, žena je ovdje bilo u svakojakim primjercima – šminkerice s anglistike u bež balonerićima, mokasinkama i tamnoplavim trapericama ispod kojih su diskretno provirivale mrežaste dokoljenke boje noge, štreberice s germanistike u visokim starkama, kariranim košuljama i izblijedjelim trapericama iz srednje škole koje su se skrivale iza gomile kopiranih materijala što su ih stiskale na prsima ili pak depresivne studentice kroatistike koje su se povlačile hodnicima s etno torbama što su im se vukle gotovo do poda.
Sve su one, beziznimno, bile privučene Mislavovim šarmom. Sipao je fore jednu za drugom, držeći cigaretu u jednoj, a plastičnu čašu u drugoj ruci, zabacujući usput s ramena crnu kožnu torbu.
Marina u vrtlogu ženskog hihota koji ga je okruživao izdvoji jedan specifičan zvuk – Zagrebačko Stvorenje bilo je tu.
Niska djevojka slatkastog blijedoputog lica na kojem su se isticale vragolaste smeđe oči i duge riđe kovrčave kose, koju je, poput poput konjske grive, zabacivala svaki puta kad se glasno nacerila nekom od njegovih bisera, stajala mu je vrlo blizu i hihotala se iz sveg glasa . Zagrebačko Stvorenje – tako ju je jednom prilikom prozvala Tamara, vidjevši ju, onako savršeno slatku. Izgledala je kao da je upravo došla s nekog važnog poslovnog sastanka ili joj se baš sprema karijera ili poslovna prilika života – u svakom slučaju, kao da joj u životu uvijek ide daleko bolje nego vama.
- Heej, Meri – spazi ju i mahne rukom, začinivši pozdrav svojim najslađim osmijehom, kao da je upravo osvojila titulu Miss Simpatičnosti, a ova namjesti neki kiseli osmijeh i uzvrati joj mlitavo mašući rukom na pozdrav.
- Glupača – promrsi Marina kroz zube, okrene očima i primijeti da je i Mislav uočio njezin dolazak. Zastane kraj aparata za kavu, beznadno po džepovima tražeći kovanice.
- Gospođice, mogu li vam pomoći? – Mislav joj se teatralno približi.
- Ti ne možeš pomoć ni sebi, al dobro, imaš kunu?
- Lipo mi izgledaš danas- pruži joj kunu iz stražnjeg džepa, uvuče dim, odmakne se pola koraka od nje i jednim ju pogledom prouči od glave do pete.
- Joj, Mislav, daj ne seri, s tim svojim forama. To možeš prodavat ovom svom kokošinjcu. To mi kažeš svakog utorka. nisam se stigla našminkati, izgledam koma danas.– nervozno je ubacivala kovanice u aparat za kavu. Svakoga je utorka Marina uredno kasnila na seminar iz Metodike, a on bi stajao tu pred Četvorkom i uputio joj neki kompliment.
- Ne, danas mi izgledaš ka iz nekog američkog filma – nije odustajao.
- Da, i ponavljaš se. Prošli tjedan sam bila ko iz češkog filma. Daj se odluči – nestrpljivo izvuče šalicu iz aparata i zahvalno srkne kavu.
Po faksu je već godinama kružila priča da u starom zelenom aparatu za kavu mile gomile žohara, ali gotovo nikome od studenata, osim uplašenim brucošima, nije padalo na pamet da uzmu kavu iz novog novcatog aparata koji je ponosno i besposleno stajao tik do starog – kava iz zelenog aparata bila je najbolja, žoharima usprkos.
- Ja gledam samo američke filmove – nabaci joj svoj najšarmantniji osmijeh.
- Imaš vremena poslije? Mislim, mogli bi na ručak. - trudila se zvučati nehajno.
- Ma, nisan siguran. Dogovori san se s Andreom ka da će mi pokazat neke stvari za onaj kolokvij šta imamo idući tjedan. Al moš s nama, bit ćemo u slasti na Cvjetnom.
- Hmh, ma neću. Imam i ja nešto, sad sam se sjetila. A trčanje sutra? - pogleda ga preko plastične čaše, glumeći i dalje nezainteresiranost.
- Obavezno. Nađemo se na starom mistu.
- Ajmo na predavanje – primi ga nonšalantno pod ruku, djelomično zadovoljena odgovorom i krene prema Četvorci, praćena bijesnim pogledima šarene ženske grupice koja je kraj prozora nestrpljivo i uzaludno iščekivala zvijezdin povratak. Akademska četvrt počela je istjecati.
Post je objavljen 26.05.2017. u 22:00 sati.