Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zazagrebu1smjeru

Marketing

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

Grički top označio je podne upravo u trenutku kad je pomno dotjerana niska žena jarkocrvene kovrčave kose uletjela na terasu prepunog kafića u Gajevoj ulici. Na zvuk topa se strese i začepi uši te pritom laktovima zamalo sruši pretrpanu tacnu konobara koji je upravo prolazio kraj nje.

Počne se smijati tako jako da joj ogromni srebrni kolutovi zaplešu oko ušiju, a nekoliko se ljudi okrene u njezinom smjeru.
Još uvijek to radi, pomisli Marina s dozom ljubomore i stisne se još više u svoj bezlični crni kaputić dok joj je Ines bacala zračne puse i sjedala za stol otkapčajući jaknu. Privlačila je pažnju gdje god da dođe, svjesno ili nesvjesno, uglavnom mušku. Marina se još nije uspjela ni snaći, a kamoli odvratiti pozdrav, a ova je već sjela za stol, zapalila cigaretu, usput bacila pogled na terasu te zadovoljno ustvrdila da je privukla poglede barem dvojice muškaraca.

- Bok, Ines.
- Bok. Kaj ima? Zašto si me zvala na kavu? Imam samo pola sata i moram se vratit u trgovinu, stigla nam je roba danas – nervozno otpuhne dim i lijevom rukom popravi drvenu jarkozelenu široku narukvicu na lijevoj ruci – Ti se sviđa? Mogu ti nabavit ak hoćeš.
- Koja ti je ovo cigareta danas?- oštro će Marina.
- Druga.
- Jesi mu rekla?
- Uh, ti baš znaš čovjeku pokvarit raspoloženje - Ines okrene očima, zavrti glavom lijevo -desno i nastavi nešto tišim glasom:
- Ne. Moram naći pravi trenutak. Znaš i sama kakva je situacija u zadnje vrijeme – dovršivši rečenicu, pogne glavu i ušuti.

Spustivši glavu Ines nesvjesno stavi desnu ruku na trbuh. Trbuščić se, iako je već zagazila u šesnaesti tjedan, jedva nazirao, ali upućeni promatrač mogao je primijetiti onaj prigušen sjaj u očima koji je beziznimno odavao početak blaženog stanja. Ipak, i ono malo što bi pažljivo oko moglo uočiti, ona je vješto skrivala širokim tunikama ili haljinama rezanim ispod grudi.

Odjednom ugasi dogorjelu cigaretu, i kao i uvijek kad bi razgovor za nju postao pretežak, naglo ga prebaci na drugu temu.

- Moram prestati skroz s ovim - gadljivo pogleda na cigaretu u svojoj ruci - Još ova kutija i gotovo.

Marina se na ove riječi samo zasmijulji. Ines je kutiju i pol dnevno trošila od svoje petnaeste.

- Čuj, ovaj, znaš kog je Goran sreo danas ujutro? - progovori Marina nešto tišim glasom, nagnuvši se prema prijateljici.
- Koga? - rastreseno će Ines, pogledom lutajući po terasi.
- Uglavnom, išao je iz Vitine škole, i odmah kraj bolnice je sr...
- Izvolite- konobar se došulja do stola i prekine ju usred rečenice.
- Kavu s mlijekom - ispali Ines - Hoćeš ti još nešto?
Marina jedva stigne odmahnuti glavom, a ova već kratkim pokretom ruke otpravi konobara i upita:
- Kog? Da pogodim. Princa iz Menze?

Na spomen Princa Marina se nasmiješi, ali se odmah uozbilji i napokon uspije izustiti:
- Tamaru.
- Tamaru? – Ines razočarano otpuhne dim – tvoju susjedu Tamaru? Pa nju vidite svaki dan. I kaj s tim?- nezainteresirano upita.
Marina duboko udahne, nasloni se nad stol i gotovo šapne:

- Ines, ne slušaš me. Sreo je Tamaru.
- Da, ču la sam - nisam glu pa – Ines se konspirativno nagne prema njoj – o ko joj Tamari pri čaš – nastavi slovkati.

- O našoj Tamari. Tamari s faksa.
Upravo u trenutku kad je Ines htjela nešto izustiti, mlađahni mršavi konobar lijeno se došeće do stola i nastane ona poznata konobarska tišina koja ima nevjerojatnu mogućnost prekida svakog razgovora. Trajala bi zapravo ni minutu i bila sasvim bezazlena, dok bi on spretnim ili manje spretnim pokretom ruke promijenio pepeljaru, prljavom truleksicom prebrisao stol i odložio kave, ali uvijek je sa sobom nosila dašak neke nelagode i činilo se, bez iznimke, da traje čitavu vječnost.
Konobar se napokon pokupi, ali Ines je i dalje šutjela.
- Ines, reci nešto.
- I šta mu je rekla? Je li opet pričala samo o sebi? Ili se sjetila da i mi postojimo?- napokon progovori, hladnim tonom pokušavajući prikriti iznenađenost.
- Pa, zapravo, ovaj put je imala opravdanje da priča o sebi. Umro joj je muž, Ines - Marina ovdje dramatično zastane i promotri prijateljicu, ali njezine su oči i dalje bile uperene u šalicu kave na stolu. Samo su nervozni pokreti tankih bijelih prstiju kojima je brisala trag ruža sa šalice odavali njezinu uzrujanost.

- Prošli tjedan je umro - nastavi Marina - Bio je dugo bolestan. Zadnjih par mjesec je bio u bolnici na Jordanovcu, Goran ju je tamo i sreo. Sprovod je sutra. U Karlovcu.
- Da, i? Kakve to veze ima s nama? - Ines podigne glavu i hladno ju pogleda.
- Pa možda bi trebale otići. Goran je uzeo njezin broj. Mislim, ne znam šta ti misliš o tome.

Ines ne odgovori ništa. Sjedila je nepomično piljeći onim svojim prodorno plavim očima u neku neodređenu točku u daljini, a njezino blijedo lice u isto joj se vrijeme učini i prelijepim i zastrašujućim. Snježnobijelo lice uokvireno nestašnim kovrčama, poput onog u porculanske lutkice, djelovalo je ili izrazito nježno ili izrazito okrutno, već ovisno o njezinom raspoloženju.

Stvarno se uzrujala, pomisli Marina, ali ne zbog pogleda na njezino zamrznuto lice, već zbog pogleda na pepeljaru na stolu. Ines je upravo iz kutije izvukla novu cigaretu, potpuno nesvjesna činjenice da jedna već dogorijeva u pepeljari.

- Sad me plašiš, reci nešto - tiho će Marina.
- Moram gibat - Ines će kratko i cigaretu vrati natrag.
- Ines... - zausti Marina, ali ova ustane, baci na stol dvadeset kuna i odšeta iz kafića ostavivši prijateljicu da začuđeno promatra kako se njezina crvena kožna jakna lagano gubi u gomili u svih nijansi bež boje pomno i jednolično dotjeranih Zagrepčanki sve dok riđe kovrče nisu zamaknule iza ugla Gajeve.


Post je objavljen 17.05.2017. u 11:36 sati.