Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/memoari

Marketing

Zalutali post

Upravo sam na kompjuteru pronašla jedan, čini mi se neobjavljeni, tekst koji datira iz kraja 2015. godine kada sam se okušala u fitnessu. Mislim da ćete primijetiti jednaki animozitet. :)
Ali jedno moram priznati: teretana mi je uspjela nešto otkloniti. Ne, nisu kile, thank you very much. U trenutku dok ovo pišem jedem u svom ljubljenom vijetnamskom restoranu. Isprike. Ne mogu se dosjetiti ijedne isprike a da mi je barem jedna osoba u prostoriji nije pobila. Godine, težina, navika, manjak mišića, manjak vremena... you name it.


Došao je i taj dan. Dan kad se isprike stavljaju na stranu kao glasačke kutije na nedavnim izborima i kad se realnosti treba pogledati u lice. A realnost ne izgleda baš sjajno. Doduše, izgleda nešto bolje nego hrvatska realnost. A možda i budućnost.

Došao je dan kada sam odlučila otići na fitness. Ja koja mrzim takve stvari i kojoj svaki pokret na spravi izgleda blesavo. Jeste li ikad gledali ljude kako plešu a da ne čujete glazbu? Pritom ne mislim na fensi šmensi spotove koji sa 101 filterom prikazuju polugola svjetlucava tijela kako se gibaju u slow-motionu. Mislim na na nas obične smrtnike koji kad plešemo u disku (zadržali smo pokrete iz 90tih doduše) izgledamo kao nespretni ribari koji love (kosaju) lignje ili kao da nam je kažiprst nesinkroniziran s ostatkom tijela pa uvijek stoji negdje u zraku i bjesomučno mlatara. E pa tako, i još malo gore, meni izgledaju ljudi na fitnessu. I sad sam ja jedna od njih. Najgora. Kompletno nesinkronizirana s nikakvim mišićima i 30% sala.

Imala sam fiksni termin jer mi je bio prvi dan. Došla sam 15 minuta ranije pa sam odlučila to vrijeme potrošiti u pekari jedući drugi doručak.

Ušla sam u fitness studio i bila sam najmlađa. Oko mene bilo je oko 8 žena. Sve 50+ i totalno nabrijane na vježbanje. Svaka na svojoj spravici mlati po zraku kao da napaja Minhen s električnom energijom. Otišla sam se presvući. Bila je tamo jedna gospođa, bliže 60 nego 50, u tangama i spremna za akciju. Ni grama sala, a ono nešto kože se spustilo kao inje.

Ovaj fitness studio te odmah na početku deprimira. Ajde da izmjerimo koliko imaš mišića, a koliko masti? Da vidimo koliko su debele bedre, ruke i drob. Ne uvlači drob, kaže ona meni. Nisam, kunem se svime što posjedujem (jadna moja bicikla). Koliko jedeš često, pita me ona. Koliko god treba, odgovorim ponosna ja.

Krenula sam. Stanem na onu step naprav, no mašem rukama kao skijaši kad se pripremaju na spust dok noge čvrsto stoje na mjestu. Bez da sam shvatila što sam napravila, odmah na početku sam rekla naglas „I Hate this“. Trenerica se samo nasmijala. Nije joj engleski jača strana pa sam uspila izvući bez posljedica sljedećih 100 komentara. Nakon 3 sprave sve mi je smetalo.
Sjedim na jednoj spravi i kao nešto rastežem noge i mislim se „ova sprava nije napravljena za ovako niske osobe poput mene“. U tom trenutku uđe baba (80+ kunem se) veličine Yode. Što će reći...

Jedva sam čekala da završi (30 min traje taj kružni trening). A onda sam saznala da još moram proći strečing. To je ono ako te boli – radiš dobro. Ako te ništa ne boli – nisi se dovoljno istegnuo i imat ćeš još veću upalu mišića. Genau, rekli bi Njemci (to je btw jedna od 10 riječi koje znam reći odnosno jedna od 3 koje zna napisati).
15 minuta pješačenja do stana po suncu (da ne ispadne da ga samo ima u Dalmaciji) i dolazak doma. Ručak i 300 grama sladoleda za desert (ostalih 200 iz kutije je otišlo jučer) dok sam surfala po Fejsu i čitala novosti. Mislim da napredujem u svakom slučaju.



Post je objavljen 15.05.2017. u 14:05 sati.