trg vodoskoka pamti šetnje
naše nezapriječene mladosti
kao lavu koja je nadirala
iz devet ulaza i nezaustavljivo
se razlijevala po njemu –
koridorskoj pozornici grada.
bili smo članovi bratskog amaterskog
ansambla kazališta u kojem smo
igrali komade o nezadrživim nastojanjima odrastanja,
svi u pozama sudaca starima i staromodnom.
vladar neobuzdanih sila životnosti,
promatrao je sa svog prijestolja
prodorne igre naše životne snage,
poklanjajući bukete obećanja,
rasipajući žovijalnu dobrostivost,
razvezujući našu suzdržanost.
a iznad glava, ispod neba lebdio je
duh neugrožene jednakopravosti,
duh pravedne razmjene darežljivosti.
pozornica je drhtala u groznici
preobrazbi i mi smo je koristili
kao poletnu stazu, modno sudište,
zakrivljeni prostor fatalnih susreta,
učionicu bez zidova, prozora i sata...
na trgu vodskoka – duhovnom središtu grada,
postavljenom na samom njegovom obodu,
na istoprostornom početku i kraju,
uz rijeku, gdje beton završava i doživljava
privremeni poraz – mi smo opčinjeni,
uznemireni do vibrantnosti,
omamljeni, inicijacijski upijali u sebe
anatomske, kemijske i fiziološke činjenice
koje su u nama sazrijevale (gubile neusiljenu radost)
u mitsko-ritualno značenje života i postojanja,
u spremnost za ostvarenje pothvata i snova
u njegovoj hiperfizičkoj pozadini.
trg vodoskoka pamti kako smo gubili i dobivali
svojstva – stjecali iskustvo kako steći iskustvo.
Post je objavljen 11.05.2017. u 18:18 sati.