Već duže vrijeme želim napisati nešto o tome zašto naše privatne živote javno iznosimo, baš na svakom koraku, svakom mjestu. Nisu iznimka niti kazališta, koncertne dvorane, crkve. Niti jedno mjesto više ne postoji na kojem se ne čuju najrazličitiji zvuci mobitela. Ne postoji vrijeme kada se ne tipkaju poruke ili dobivene ne čitaju. Zanemarujemo sugovornike jer se oglasio svemogući mobitel. Pitam najprije sebe, pa onda druge što nam se to dogodilo? Zašto nam je mobitel važniji i od nas samih? Vidjela sam situaciju kada je osoba zbog mobitela umalo poginula kao pješak. Zanesena tipkanjem ne provjerivši semafor stigla pod auto, na sreću bez posljedica taj put, no što će biti neki drugi put kada i vozač bude tipkao? Pokušala sam vikendom potpuno zagasiti oba, jer naravno da imamo najmanje dva ako ne i više, ali tada sam cijelo vrijeme razmišljala, što ako me netko treba, što ako me kakva poruka čeka, što, što, i nakon nekoliko sati odustala. Zašto to sada pišem? Vozeći se u tramvajima, autobusima, vlakovima, prisiljeni smo slušati raznovrsne razgovore istovremeno. U životu nisam čula toliko psovki i vulgarnih izraza kao kada ljudi razgovaraju (na žalost češće mladi) u prijevoznim sredstvima. Aerodromi vrve od desetak razno-raznih jezika a sve preko mobitela. Verbalni seksizam vezan uz majke je kao najnormalnije, a ne preza se ni od čega što normalnu kulturu ruši u neslučene ambise. Uz to, dogovori za tulume, tko s kim, imenom dogovarano i vrijeme i mjesto. Brojevi se dijele kao da je izvlačenje lota. Kuhanje, odlasci ginekologu, vrsta i tip bolesti. Ne želim nabrajati više, jer sve to, a i puno više i sami slušate. Na kraju pitam se što nam se dogodilo, gdje smo zalutali i možemo li se vratiti normalnom životu?
Post je objavljen 05.05.2017. u 21:27 sati.