Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/miljudisrupama

Marketing

I želim li to uopće znati...



Ti stvarno ne biraš načine, ni vrijeme, ni mjesto. Ne biraš ni riječi, pogotovo kad se imaš potrebu oprati od optužbi, pa kažeš - Ja sam samo čovjek koji želi, koji žudi, da ga netko nježno i potpuno voli. Baš onakvog kakav jest.

A ja koja, kad dođe do grla, ne znam i ne želim i neću prešutjeti ljubav pitam - Mogu li ti onda otkriti jednu tajnu? Pa onda odmah, ne čekajući tvoj odgovor, jer me vrijeme samo naučilo da se tvoji odgovori ponekad čekaju predugo, kažem - Volim te. Nježno i potpuno i baš onakvog kakav jesi.

To nije tajna – čini ti se smiješno to što govorim.

Zašto to onda skrivaš kao tajnu? – pitam. (i pitam se želim li to uopće znati...)


Oprosti, oprosti... – kažeš.
Ma, sve je ok – kažem (i samo svaki puta, odgurnuta, malo padnem).
Oprosti mi – kažeš.
Sve je ok – šapnem (i samo se svaki puta, odgurnuta, malo slomim).
Molim te, oprosti – kažeš.

A ja šutim (i samo svaki puta malo umrem) pokušavajući se sjetiti koliko se ono puta puta sedam mora oprostiti.
(i želim li to uopće znati...)


Reci naglas to što misliš – kažeš.

Imaš li ti za to petlju? Imaš li petlju čuti to što mislim? Ne samo kad se gledamo kao da ne postoji ništa izvan nas, ne samo dok se čvrsto držiš za moje bokove, ne samo dok zajedno kucamo tako da to samo progovara. Imaš li me petlju slušati i sutra... i prekosutra... i sutra od prekosutra? I svaki onaj dan kad opet budem padala i lomila se i na koljenima (od svih tvojih strahova) puzala? Imaš li petlju ili su sve tvoje petlje samo gordijski i svi oni drugi neraspetljivi čvorovi koji postoje? I koliko ćemo ih još raspetljavati? I tko će na kraju prvi isukati mač? (i želim li to uopće znati...)


Da znam sama reći tako dobro kao ti, rekla bih...

Ja sam samo žena koja mora (a to je pak pitanje života i smrti) nahraniti jednu gladnu zemlju. Počupati svu draču. Istrijebiti iz nje posljednji kamenčić smutnje. Natopiti je ljubavlju, rahliti je golim rukama, gladiti je trepavicama, oplemeniti je, oživjeti. Sve dok ne postane plodna, dok ne nestane sve grubosti i škrtosti iz nje. Dok ne postane dostojna biti posljednja u koju ću usaditi svoje korijenje, ona u kojoj ću si pustiti da bez straha izrastam i budem što jesam. Ne znam znaš li... ti si moja zemlja (i želiš li to uopće znati...)

Ali ja ne znam reći. Ne znam reći tako dobro kao ti (i ne znam želim li to uopće znati...). Pa ću samo reći...

Znam da te diram
Negdje te dodiruje način na koji jesam
Ali, morat ćeš me pustiti bliže
Inače ću zauvijek ostati daleko.





Post je objavljen 05.05.2017. u 21:10 sati.