Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nepoznatizagreb

Marketing

Potok Bliznec - nekad i sad (Jane's Walk šetnja, svibanj 2016)



Početak šetnje, krećemo u smjeru retencije Jazbina. Snimio: GP


Nekad ljudi i događaji prolijeću pored nas nevjerojatnom brzinom i pokušaji da ih zaustavimo u danom trenutku često budu bezuspješni i iza njih ostanu samo blijeda sjećanja koja s vremenom postaju sve blijeđa i blijeđa. Upravo se to desilo sa nekima od šetnji koje su održane u svibnju 2016. u sklopu manifestacije "Jane's Walk day". Proljeće mi je uvijek nakrcano raznoraznim zbivanjima, a prošle je godine sve to bilo izraženo još mnogo više tako da su se događaji, na privatnom, poslovnom i svakom drugom planu, smjenjivali brzinom svjetlosti ...

... ali, bilo bi šteta da se zbog te brzine izgubi sadržaj nekih od tih događanja jer smatram da bi bilo vrijedno zapisati ih, barem sada, ako to već nisam učinio tada kada su bili vrlo svježi.

Stoga, vratimo se u mjesec svibanj, u subotu 14.05.2016., kada sam zajedno sa kolegicom Anitom Končar iz Centra za kulturu Maksimir poveo šetače uzduž potoka Blizneca, od njegove retencije u dolini između Dotrščine i Gornjeg Bukovca pa sve do Maksimirske ceste. Posebnost te šetnje nije bila samo kiša koja nas je pratila gotovo od prve minute šetnje pa do njenog kraja (sve ostale prošlogodišnje šetnje su protekle po lijepom vremenu!) već i činjenica da je taj kvart kojim je šetnja prolazila zapravo moj rodni kvart - dakle, sve priče koje sam ispričao tokom šetnje nisu priče koje su doputovale do mene preko drugih kazivatelja, već događaji u kojima sam i sam osobno sudjelovao, pričani iz prve ruke, pa su, rekao bih, tim vrednije ... i zato što za mene osobno one imaju određenu sentimentalnu vrijednost, ali i zato što ih svako prepričavanje donekle odmiče od stvarnog događanja, dodaje novi sloj boje koji prigušuje onu originalnu.

Slijedeći tekst je mješavina izvještaja sa šetnje popraćenog podacima o zanimljivostima kraja kroz koji smo prošli i mojih osobnih priča za koje bih želio da ostanu zabilježene barem u ovoj formi, kao dokumenat jednog vremena kada je život u predgrađu (što je dotični kraj bio i nekad i sad) bio bitno drugačiji, ne samo zbog protoka vremena već i fizičkih promjena koje su se dogodile u krajoliku doline Blizneca. Potok Bliznec je nekad bio tek jedan od mnogih prigradskih potoka koji je vijugao svojom dolinom stotinama zavoja i tokova, dijelom zato što je nekad (u doba prije mojeg rođenja) bio korišten i za pogon mlinova, a dijelom i zato što on takav vijugav nije nikom smetao i ljudi oko njega su se prilagodili toj njegovoj zavojitoj naravi. On je danas u cijelom svom "prigradskom" toku "kanaliziran" i njegovo današnje lice niti najmanje ne liči onome iz 70-ih godina kada sam preko njega prelazio bar dvaput dnevno, na putu između svoje ulice Čret i Osnovne škole "Viktor Bubanj" (danas Osnovne škole Bukovac) koju sam u to doba pohađao.

Na početku evo osnovnih podataka o potoku Bliznecu. On izvire skromnim izvorom malko ispod lugarnice kod rascjepa sljemenske ceste (nekad se to mjesto zvalo "kod Željezničara" zbog istoimenog planinarskog doma koji je već dugo zapušten, a sada je Lugarnica mjesto poznato po dobroj hrani) i spušta se do bliznečke pilane koja se nalazi uz početak stare ceste koji vodi prema vrhu Medvednice. Nakon toga potok teče uz ulicu Bliznec, prolazi ispod Markuševečke ceste i kroz zapadne dijelove Bačuna. Potom slijedi ulicu Jazbina dolinom između Remeta i Dotrščinske šume (gdje se i nalazi retencija i gdje je bio početak šetnje), prolazi uz naselje Čret, približava se Maksimirskoj šumi uz koju teče s njene istočne strane sve do Maksimirske ceste gdje je naša šetnja i završila. No, Bliznec i dalje nastavlja svoj tok, ne više kroz zelenilo i uz šume, već u podzemlju. Na taj način prolazi kroz Ravnice, provlači se ispod pruge i Branimirove ulice i nastavlja podzemnim tokom sve do Ulice grada Vukovara gdje otvorenim tokom teče prema Kozari boku gdje se ulijeva u kanalizaciju, tzv. Drek river, s kojim nastavlja put do utoka u Savu kod Ivanje Reke. Treba spomenuti da je koridor potoka na podzemnom dijelu kroz Ravnice i Borongaj slobodan i bilo bi ga moguće upotrijebiti za razne namjene, recimo šetalište i biciklističku stazu koja bi spajala sjever i jug grada, podsljemensku zonu i okolicu rijeke Save - vidi OVDJE tekst o iščezlom potoku sa bloge te OVDJE moj tekst na web portalu "Pogledaj.to" u kojem sam detaljnije pisao o toj temi.



Popeli smo se na vrh retencijske brane. Snimio: GP

Pogled na tok potoka kroz retenciju između Dotrščinske šume (desno) i šumaraka prema Remetama (lijevo).
Snimio: GP



Počela je kiša ... Snimio: GP


A sad o šetnji!

Toga nam dana vrijeme baš i nije bilo naklonjeno, iako je prognoza najavljivala cjelodnevnu kišu sredinom dana se naoblaka ipak raskinula i zasjalo je sunce tako da je na sami početak šetnje stiglo čak neočekivanih 15 šetača, no crni oblaci koji su nailazili su najavili nastavak kiše koja je i počela nekoliko minuta nakon početka šetnje i pratila nas je sve do završetka. Šetnju smo započeli na nasipu retencije Jazbina, najvećeg vodoprivrednog objekta tog tipa na području Zagreba, koja je u potpunosti izmijenila nekadašnji izgled potoka i njegove okolice.

Nakon prvih riječi o potoku Bliznecu i naselju uz njega pale su prve kapi kiše (tek pridošla ekipa TV Jabuke snimila je kratki prilog i zatim se pod prijetnjom pljuska morala povući u auto), a kolona šetača je otvorila kišobrane i povukla se u zaklon šumarka kako bih ispričao neke od priča o mojem djetinjstvu i školovanju. Naime, ulica Čret i okolni predjeli, uključujući i okolicu potoka Blizneca (poznatijeg među kvartovskim pučanstvom kao Mrzljak) su zapravo moj zavičaj, a kuća u kojoj sam sa roditeljima i sestrom proživio prvih 30 godina mog života se nalazila na nedalekom brežuljku Fazanovcu na koji vodi ulica Čret. S potokom sam se družio svakog školskog dana barem dvaput, na putu do i od osnovne škole na Bukovcu, do koje smo mi iz kvarta imali dobrih pola sata hoda. Ali, umjesto da do škole odemo ulicama često smo priječili put raznim prečicama preko livada, polja, šumaraka i voćnjaka, a gotovo sve te kratice su uključivale preskakanje potoka ili prelaske preko brvi. U to doba nije bilo puno mostova - ulice Korana i Melinišće su imale tek uski pješački mostić, bez ograde, koji je u snježno doba bio teško prohodan, dok su vozila potok prelazila gazom. Za velike vode, potok se nije mogao preći već je trebalo ići do najbližeg cestovnog mosta, na ulicu Gornji Bukovac kod Svetošimunske ulice.

Retencija se u GUP-u nalazila još odavna, a sagrađena je tek krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Uz nju je planiran nastavak Avenije Gojka Šuška (nekada Izviđačke aleje) koji je trebao dolinom potoka voditi do Gračana, no, kako se sad čini, vjerojatno još dugo neće biti sagrađen. U moje školsko doba, prije gradnje retencije, taj je kvart kojeg su činile ulice Čret i Jazbina i niz uličica (Jazbinski odvojci I-XI i Jazbinski gajevi I-II) životario na rubu nekadašnje Mjesne zajednice Bukovac. Nije tu bilo vode, kanalizacije niti telefona, asfalt je stigao 1968. u Čret, nešto kasnije u Jazbinu, nije bilo trgovine, čak ni gostionice ... Tek se odvajanjem kvarta u posebnu mjesnu zajednicu (MZ Dotrščina) oko 1978 počelo sa većim promjenama, voda i kanalizacija su uvođene 1980.-1985., a telefon je stigao oko 1995.

Kvart u to doba nije imao puno znamenitih stanovnika - prvi od njih je bio na brijegu Fazanovcu, tamo se naselio umirovljeni direktor poduzeća "Cesta", gospon Musić, zbog kojeg je ta ulica prva dobila asfalt, a on je dugo vremena imao i jedinu telefonsku liniju u kvartu koju su koristili i drugi stanovnici u slučaju krajnje nužde. Nešto kasnije je telefon dobio i mesar Šaronja na uglu Melinišća i Čreta te još jedna kuća na Jazbini, a u 80-ima su u kvart došle i dvije telefonske govornice, jedna kod raskršća Čreta i Jazbine te druga kod Društvenog doma mjesbe zajednice u II Jazbinskom odvojku. Poslije, u 80-ima, kuću je na brijegu izgradio i književnik i dramaturg Tomislav Bakarić, a u 90-ima je jednu kuću na Fazanovcu otkupio tadašnji predsjednik Sabora Tomčić koji ju je prvotnu malu vikendicu pretvorio u veliku kuću neobična izgleda. Za to vrijeme je na Jazbini najveću kuću imao cvjećar Torbica (imao je kiosk na Kvatriću).



Pričam zgode iz svojih školskih dana u zaklonu šumarka kod II Jazbinskog gaja. Snimio: GP


Na mostiću preko sada presahlog korita ogranka potoka koji je vodio do mlina. Snimio: GP


Krećemo putem nekad zvanim "kroz klanac" kojim ćemo stići do glavnog toka potoka. Snimio: GP


Improvizirani mostići preko Blizneca. Snimio: GP


Priče iz kvarta iz mog školskog doba, 70-ih, su brojne - evo nekih:

Sa bukovačke strane potoka protezali su se brojni vinogradi i voćnjaci te poneka strma livada ... iako smo voljeli i vinograde i voćnjake jer su nam svaki u svoje vrijeme davali slatke plodove (najomiljenije su bile trešnje jer su sazrijevale taman prije kraja nastave, dok nas je najmanje zanimalo grožđe jer je sazrijevalo u doba ljetnih praznika kada smo rijetko tamo zalazili, a i vlasnici su na njega najviše pazili wink), najdraže su nam bile livade jer su nam ljeti omogućavale veselo kotrljanje (koje je često rezultiralo zelenim guzama i koljenima na hlačama), a zimi sanjkanje kada smo često ostajali na livadama sve do mrklog mraka.

No, uz jednu od tih padina i put do nje koji se protezao uz potok i drvored jablanova vezana je i jedna druga priča ... u doba kada sam išao u treći razred netko je u doba zimskog sumraka uočio na jablanovima neko svjetlo koje je izgledalo kao da trči kroz krošnje. Svi smo uprli oči i nitko nije bio siguran postoji li to svjetlo ili ne i na kraju je netko rekao "To su sigurno svemirci!" i čini mi se da nam je svima niz leđa prošla hladnoća ... slijedećih tjedana smo naširoko zaobilazili taj predio, pogotovo predvečer. (na žalost, nikad nismo saznali da li se to netko našalio sa nama svijetleći baterijom po drveću ili nam se to svjetlo ipak samo pričinilo)

Što se mlinova tiče, njih je na Bliznecu (dijelu od Dotrščine naniže) bilo više. Jedan od njih se nalazio točno na predjelu gdje se danas nalazi retencija - sjećam ga se tek izdaleka, gledanog sa Jazbine, kao oronule kuće i nikad nisam bio u njegovoj blizini. Kao rezultat postojanja tog mlina potok je na dijelu od ulice Korana do puta koji je spajao Jazbinu i Gornji Bukovac na visini V jazbinskog odvojka imao dva toka, zapadni jači (tekao je ispod bukovačkog brijega) i istočni slabiji (tekao je uz Jazbinu). Nešto niže, kod zgrade mlina koji se nalazio u blizini Gornjeg Bukovca (tamo gdje su i sada napuštene staje svinjogojske farme Imes) i srušen je tokom 90-ih godina, glavni tok je bio bliži Jazbini, a sporedni, često posve suh, bliži Gornjem Bukovcu. Kod ulice Melinišće (koja također duguje svoje ime nekom neznanom mlinu) potok je već bio ponovo u jednom koritu, a svi ovi "dvokoritni" predjeli uzvodno su bili kombinacija vrtova, napuštenih šljivika i guštara svih vrsta. Naravno, potok je bio oivičen vrbama koja su nam često bile jedino sredstvo prelaza s jedne na drugu stranu za vrijeme visokih voda potoka.

Potok se u to vrijeme prelazio na različite načine, a većina njih nije bila nimalo slična današnjima. Naime, jedini pravi most, cestovni, preko Blizneca je u 70-ima bio onaj na ulici Gornji Bukovac, uz rub maksimirske šume. Na dva druga prijelaza, u ulicama Melinišće i Korana, postojala su dva uska pješačka betonska mostića sagrađena tko zna kada. Mostići su bili uski, možda tek 70-tak cm široki, i veće vrijeme svog života bez ograde. Za suha vremena nije bilo problema, no za kiše, visoke vode, a pogotovo snijega i poledice prelazak tih mostova uopće nije bio jednostavan, pogotovo u doba kada su se počele pojavljivati rupe u betonu. Nešto kasnije je most na Melinišću bio zamijenjen drvenim, širim, no onaj na Korani je ostao takav, uzak, sve do početka izgradnje retencije tamo negdje u 80-ima.
A auti? Oni su na tim mjestima prelazili potoke gazom. Za niske vode nije bilo većih problema, no i tada je trebalo paziti na smeće u potoku, razbijene boce i slično. A za visoke vode nije bilo prelaska. Nisam čuo da je ikad itko zaglavio u potoku - vjerojatno zato što su tada ljudi vrlo oprezno postupali sa svojim tutačima. wink

Naravno, postojali su i poprečni putevi. Otprilike na visini sadašnjeg II Jazbinskog gaja vodila je stazica do drvene brvi koja je prelazila potok, a nakon nje se lijepim hladom i oštrom uzbrdicom dolazilo do voćnjaka na brijegu kroz koje se stazom dolazilo do nekadašnje posljednje autobusne stanice na križanju ulica Gornji Bukovac i Bukovac. Tim sam se putem vrlo često vraćao još tokom 90-ih jer je bio najugodniji za velikih vrućina, osvježavala ga je hladovina šume i žubor potoka.

U vrijeme osnovne škole sam se pak najradije služio prelazima koji su spajali raskršće ulica Jazbina i Čret (mjesto koje je često bilo okupljalište nas iz kvarta - nakad davno se tu čak igrala i košarka na ad hoc stavljenom obruču na raskršću ulica - poslije smo, s porastom prometa, koš premjestili na livadu iza kuće obitelji Šerbula, uz potok). Najugodniji prijelaz je išao upravo tim putem, uz kuću Šerbula, do potoka, a potom ili preko kamenja ubačenih u potok ili metalnih gajbi za mlijeko ili preko grana vrbe u zapušteni voćnjak pa preko (često samo blatnog) korita protoke mlina pa dalje preko livade na Gornji Bukovac pa preko Požarinja do škole.

Na livadi uz potok bilo je omiljeno mjesto za igru - u nižim razredima igrala se lovica, skrivača, nekad i nogomet ... u višima smo gradili brane na potoku pa se za većih kiša tamo formiralo malo jezero na kojem su najspretniji napravili malu splav od grana i stiropora, dok se zimi na zaleđenom jezercu igrao hokej ... a bilo je slučajeva i pada u vodu kroz tanak led. Osim toga voljeli smo i preskakivati potok sa povišene obale na malu "plažicu" s druge strane - to je bio pravi "ispit hrabrosti", skok sa visine od barem metar i pol preko potoka koji je bio širok barem još toliko. Često smo bacali torbe preko potoka pa onda sami skakali ... a povremeno je bilo i onih koji su upali u potok. wink

A najstrašniji događaj na tome mjestu bio je dolazak jednog od susjeda koji se ljutio zbog tih naših igara i jednom je prilikom uzeo sjekiru i potrčao za nama - razbježali smo se kud koji, a moj prijatelj i ja smo otrčali do njegove kuće (susjed nas je ganjao i po cesti, dok smo mi bez daha bježali pred njim) i zaključali se u nju i sjeli pod prozor čekajući da se on smiri. Na žalost, nije to bila jedina takva frka, jedan od vlasnika trešanja na Požarinju je najurio grupicu školaraca sa Jazbine i Čreta sa svojeg drveta i skačući sa drveta, jedan od njih, Marijan, je zadobio komplicirani prijelom noge i nekoliko mjeseci se oporavljao od te ozljede.

Na kraju, vezano uz livadu uz potok - tokom 7. razreda grupici nas koji smo voljeli igrati košarku, a prigodnog igrališta nije bilo nadaleko i naširoko palo je na pamet da si sami podignemo koš na toj livadi. Pronađen je odgovarajući debeli drveni stup kojeg smo zabili u zemlju, skupili smo lovu za kupovinu obruča s mrežicom u tadašnjem "Elanu" na ćošku Domjanićeve ulice, a problem table smo riješili tako što smo uzeli staru školsku ploču iz stare školske zgrade koja je tada još zjapila prazna uz noviju zgradu. Koš nas je odlično služio i slijedeću godinu i pol smo tamo provodili većinu vremena na haklu. Istina, malo nas je gnjavio kvrgavi teren livade, ali, hej, imali smo svoje vlastito igralište i bilo smo jaaako ponosni na njega, većinu slobodnog vremena tokom 8. razreda smo provodili uz koš!

Polaskom u srednju školu je koš izgbio na značenju, počele su nas zanimati druge stvari, prava gradska igrališta su nam tada već bila unutar našeg dosega, a mlađe generacije nisu bile toliko zainteresirane za košarku .. zanimljivo, prvo pravo sportsko igralište došlo je u kvart tek oko 2005. godien kada je izgrađeno igralište kod ulice Melinišće!



Gospodarske zgrade sa bukovečke strane potoka koje su u 70-ima bile u vlasništvu tvrtke "Imes" koja je tu uzgajala svinje. Snimio: GP


Na mostu u ulici Melinišće (podsjeća na mlinove, zar ne?). Snimio: GP


Kratka pauza od kiše ... kod ulice Vrteci ("vrtovi") pričam o prošlosti rasadnika, u pozadini je kućica nekadašnje pumpe. Snimio: GP


Riječ preuzima Anita. Snimio: GP


Toliko o tome dijelu doline potoka Blizneca koja je danas neprepoznatljiva. Potok blago vijuga u svom reguliranom koritu uz koji se nalazi i uglavnom neuređena staza koju povremeno koriste joggeri ili dokoni šetači, a zapravo bi, kao što već rekoh, uzduž potoka mogla ići uređena staza uz koju bi se mogla napraviti i magistralna biciklistička staza koja bi povezivala jug grada sa podsljemenskom zonom.

Krećemo nizvodno, od ulice Melinišće prema Svetošimunskoj ulici. Na tome dijelu potok teče uz i kroz teren koji pripada rasadniku "Zrinjevca" koji je naslijedio rasadnik od firme "Flora" koja se tu nalazila tokom 60-ih i 70-ih godina. Još prije se tu nalazila Ciglana odnosno nakon Drugog svjetskog rata su na tome polju radili zarobljenici koje pamte čak i moji roditelji koji su prvi puta posjetili taj kraj 1962. u potrazi za građevinskim zemljištem na kojem bi mogli podići kuću. U ulici Čret je tada bilo tek nekoliko kuća, a na brijegu Fazanovac, gdje su naposlijetku kuću i počeli graditi 1963. postojale su svega tri kuće, obitelji Krsnik uz Dotrščinsku šumu, obitelji Ugarković malko niže te jedna gradska kuća koju su tada nastanjivale obitelji Berec i Podnar. Poslije, u doba kad su stigli i moji roditelji, došli su i Martini, Borovnjaki, Dasovići ...

Iza Fazanovca i rasadnika nalazi se Dotrščinska šuma. Nekad je to bio crkveni posjed (otkud je i potekao toponim Biškupski Čret), tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je u Dotrščini nekoliko tisuća ljudi na što podsjeća groblje, ali i niz spomenika koji podsjećaju na žrtve antifašističke borbe tokom Drugog svjetskog rata. Najstariji od svih spomenika, metalna nepravilna zvijezda na ulazu u šumu, bilo je mjesto primanja u omladince. A nakon osamostaljenja Dotrščina je zaboravljena, klupe i rasvjeta su bili devastirani (i bar donekle obnovljeni posljednjih godina) i ta je park-šuma nestala iz javnosti, a na nju nas je ipak posljednjih godina podsjetio projekt Virtualnog muzeja Dotrščina.

Nešto kasnije, krajem 60-ih, uz Dotrščinu i rasadnik je podignuta i Zatvorska bolnica dok je iza nje, na rubu Dotrščinske šume, još od davna bila streljana. U 80-ima su ju posjećivali učenici srednjih škola u sklopu nastave Obrane i zaštite. Nakon toga je izgrađena streljana Vrapče, a ova je streljana dana na korištenje isključivo Policiji, ponajviše obližnjem Obrazovnom centru Službe unutrašnjih poslova (današnja Policijska akademija). Stanovnici gornjih dijelova naselja, ponajviše brijega Fazanovac, pamte streljanu još iz doba kada nije bio podignut obrambeni zid u šumi koji sprečava dolijetanje metaka sa streljane (onih koji su promašili cijelu metu). Na primjer, jedan takav metak je sredinom 60-ih doletio u moju kuhinju i pljoštimice udario o kuhinjska vrata te se zavrtio na podu.
Na tome dijelu naselja valja još spomenuti trgovinu, "Špeceraj", koja je nekad poslovala u okviru poduzeća "Moslavka", da bi kasnije prešla u "Unikonzum" te naposlijetku u "Konzum". (pored trgovine je bila stara žalosna vrba u čijem su se hladu jeli sladoledi i pilo pivo wink)
Nešto dalje u smjeru grada na Svetošimunskoj ulici se nalazi stara tabla sa natpisom imena ulice koja je na zidu preživjela cijelo razdoblje socijalizma (kada se ulica službeno zvala Šimunskom cestom).

Malo niže smo ponovo uz potok, kod raskršća sa ulicom Gornji Bukovac. Na tome je raskršću nekad bila mitnica, ulazak u grad. Kućica i dan danas stoji, na samome ćošku, no u izmijenjenom obliku. A pored nje je živio i jedan moj školski kolega, Romeo, koji je, na žalost, već više godina pokojni.

Krenimo dalje niz potok. Na tome je dijelu lijepo uređena šetnica koja je izgrađena početkom 70-ih. Popločana je granitnim kockama koje su, na žalost, ponegdje već nestale (njihova "drndavost" uzrokuje nepopularnost te dionice među biciklistima wink), a jedinu veću promjenu je doživjela za gradnje nove vojne bolnice (danas: Klinički bolnički centar Dubrava, prije toga Nova bolnica) kada je kao pritoka dodan potok Štefanovec koji je prije toga tekao u smjeru juga pored okretišta tramvaja u Dubravi, potom uz Štefanovečku cestu i zatim kroz Vukomerec u smjeru juga (vidi post!). Uz taj dio potoka, u doba kada šetnica još nije postojala, na livadama su ljeti često kampirali Česi na putu za Jadran, sjećam se njihvih šatora koji tada nisu nikoga uzbuđivali, to je bila normalna pojava.

Na tome dijelu potok teče uz park Maksimir. Park je nastao krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a od 1964. je pod zaštitom kao prirodna cjelina. Idejni začetnik parka je biskup Maksimilijan Vrhovec (1752,-1827.), park je svečano otvoren 1794., a nakon Vrhovca zaslužni za razvoj parka su biskupi Aleksandar Alagović te posebno biskup Juraj Haulik koji je postao biskup 1837. Gospodarske zgrade u parku su nastale oko 1840., dok je svilana postojala prije 1853. A ono što je nas iz kvarta najviše zanimalo su bila maksimirska jezera. Četvrto jezero je nekad davno bilo u upotrebi i za kupanje, no u doba moje mladosti je dugo bilo zapušteno i prazno, tako da je ekipa iz kvarta najčešće odlazila na Prvo i Drugo jezero i to uglavnom zimi, radi klizanja. A brežuljkasta okolica Drugog jezera je bila sasvim dobra i za sanjkanje.

S druge pak strane Svetošimunske ulice sada se nalazi Policijska akademija. Osnovana je 1972. kao srednja škola za obuku policajaca (tada zvanih "milicioneri" koj smo mi zvali "mileki" wink), a kasnije je tamo otvorena Kriminalistička škola, tih godina je u sklopu škole djelovao i nogometni klub NK Mladi milicionar koji se natjecao u jednoj od Zagrebačkih liga, a unutar školskog kruga je 70-ih izgrađen prometni poligon koji je nama, djeci iz kvarta, mamio uzdahe (Imao je čak i semafore!!!), željeli smo se tamo koji put provesti biciklima, no nismo imali pristupa školi ...

Južno od nje se nekad nalazila Pionirska ulica (još i danas pamtim kitnjastu tablu sa imenom ulice ...), ime je dobila po Pionirskoj željeznici koja je vozila po njoj od 31.08.1947. do 21.10.1953. Polazna stanica te željeznice na kojoj su, u skladu sa običajima tog vremena i čim bržem uključivanju u poslove odraslih, djeca radila sve poslove osim onih strojovođe, je bila u Maksimirskoj šumi, nedaleko Fakultetskog dobra. Trasa je potom kroz šumu (mjestimice se još vidi nizak nasip gdje je išla pruga!) dolazila do potoka, prelazila ga na mjestu današnjeg pješačkog mostića te išla dalje trasom danas bezimene, a nekad Pionirske ulice (južno od Policijske akademije) prema sjeveroistoku, prelazila potok Štefanovec sjeverno od ulice Žuti Breg da bi svoju posljednju stanicu (nazvanu Stanica Narodne omladine Hrvatske) imala negdje na mjestu današnje retencije potoka Štefanovec, južno od ulice Miroševečina. Zanimljivo je da je dužina pruge nila tek 2552 metra, u kompoziciji su obično vozila 4 putnička vagona (svaki sa po 20 sjedišta i 20 stajaćih mjesta) i jedan službeni, lokomotiva je, naravno, bila parnjača, a brzina je bila, vjerovali ili ne, 10 km/h. Uzimajući u obzir lokaciju početne stanice (koja se nalazi prilično daleko od tramvajske stanice na Maksimirskoj cesti) i posljednje stanice (također prilično udaljenu od tadašnjih većih naselja, Štefanovca i Markuševca) vidi se da se pri njenoj gradnji nije puno razmišljalo o prijevozu lokalnog stanovništva, već puno više o izletničkoj klijenteli.

Kratak vijek te željeznice pokazuju i podaci o vlasniku te željeznice - na samome početku ona je bila dio sustava JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), no ubrzo je prešla u okrilje Gradskih željeznica Zagreba (zajedno sa Pionirskom željeznicom Dubrava - Markuševečka Trnava i "Samoborčekom") da bi posljednje dvije godine provela pod upravom Narodnog parka Maksimir.

Puno podataka o ovoj Pionirskoj željeznici, uz mnogo fotografija možete pronaći u knjizi Siniše Lajnerta "Pionirske željeznice u Zagrebu, 1947.-1964.", a ja sam ih prenio preko također odlične nedavno izdane knjige Antonia Jurčeva "Od Željezničke kolonije do Ravnica". Od te je željeznice do današnjih dana ostalo na terenu vrlo malo tragova, zapravo tek metalni mostić preko potoka Štefanovca nedaleko ulice Žuti breg kojim danas prelaze pješaci.


Šetalište uz Bliznec na dijelu kod Maksimirske šume. Snimio: GP


Uz jednu od starijih zgrada Fakultetskog dobra. Snimio: GP


Grafiti na zidu uz potok. Snimio: GP


Vratimo se ponovo potoku koji nakon primanja potoka Štefanovca teče uz terene pod vlasništvom Agronomskog odnosno Šumarskog fakulteta. Fakultet je osnovan kao Gospodarsko-šumarski fakultet 1919. godine, spajanjem Višeg godpodarskog učilišta iz Križevaca sa Šumarskim studijem koji je bio u sklopu Mudroslovnog fakulteta.

1921. je kupljeno pokušalište u Maksimiru (pod tim se podrazumijeva oranica između Svetošimunske ceste i Avenije Gojka Šuška), 1934. je dovršen najstariji paviljon u Maksimiru, 1939. je kupljeno pokušalište u Jazbini (na rubu Dotrščinske šume), 1947. fakultetu je dodijeljeno Fakultetsko dobro na Medvednici, a 1959. fakultet je podijeljen na Poljoprivredni i Šumarski fakultet. Novi paviljoni su dodavani 1975. (V paviljon), 1992. (novi paviljon Šumarskog fakulteta) te 2005. (novi paviljon Agronomskog fakulteta) i 2008. (posljednji paviljon Šumarskog fakulteta). Možda niste znali, ali fakultetu (šumarskom) pripada i rasadnik na uglu Hondlove i Maksimirske ceste, a u sklopu nekadašnjeg posjeda je sa radom oko 1926. započela i meteorološka stanica koja se nalazi istočno od "Kraša". Vrijedi spomenuti i tzv. "Armijski trokut" oko kojeg je posljednjih desetljeća bilo sporova između fakulteta i Zoološkog vrta - tamo se tokom Drugog svjetskog rata nalazila vojarna Pavelićevog P.T.S.-a (Poglavnikov Tjelesno Sdrug), a nakon rata je u njoj bila JNA do 1969. kada su prostori prepušteni na korištenje raznim firmama, a igralište je dano NK Tekstilac.

I, malo-pomalo stigosmo i do kraja šetnje, do Maksimirske ceste i tramvajske stanice Ravnice koja se za nas lokalce uvijek zvala "kod Kraša" po tvornici slastica koja je na tome mjestu podignuta u ranim 70-ima i za dana sa južnim vjetrovima je donosila miris keksa u predjele pored Dotrščinske šume. Za kraj vrijedi spomnenuti da je uređeni dio šetališta uz potok Bliznec (od Maksimirske ceste do Svetošimunske ceste) nekad bio dio markirane planinarske staze koja je vodila od Maksimirske ceste do Hunjke. Danas se prvi dio te staze više ne održava, već ona počinje tek kod ulaza u Dotrščinsku šumu, a od nekadašnjih markacija vidi se tek početna, neposredno iza tramvajske stanice, sa izblijedjelim natpisom "Hunjka".

Toliko o tom središnjem dijelu toka Blizneca, ako vas zanima više detalja o njegovom daljem toku kroz naselje Ravnice predlažem vam da proučite već spomenutu knjigu Antonija Jurčeva gdje ćete naći i priče i puno zanimljivih fotografija ... a o daljnjem toku kroz Peščenicu i prema Kozari boku i dalje moći ćete čitati u nekim mojim budućim tekstovima.

Od srca se zahvaljujem GP-u na priloženim fotkama!



Završetak šetnje, uz prestanak kiše ... Snimio: GP



Post je objavljen 28.04.2017. u 08:20 sati.