Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Rapsodija vremena...



"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji." sjećanje na Pitagoru...






Vođena Descartesovom izrekom, cogito ergo sum, mislila sam, ako pronađem vrata vremena, ako osjetim početak onda je negdje u daljini vidljiv i kraj. Bila je to zabluda, neznanje, neosjećanje. Damaiseva tvrdnja, osjećam, dakle postojim je dokaz slijevanja misli u osjećaj koji pamtim. Nježna je moć pamćenja.

Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.

Uranjam u privid. Stojim podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.
Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.

Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.

Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?
Možda zbog Muza koje su se tu sastajale?
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?

Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove titraje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha.
To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one sjedinjuju u nietzscheansku istinu o nama.

Pitagora je na tom mjestu osjetio sjaj božjeg oka, svjedočanstvo zakona zlatnog reza. Vjerovao je da tu završava i da iz njega započinje dinamika zlatne spirale, niti koja dokazuje našu nedjeljivost od kozma.

Pitagora je, nakon što je duboko proučio prirodu brojeva, utvrdio da kozmos pjeva i da je stvoren na harmoničan način i bio je prvi koji je sveo kretanje sedam planeta na ritam i melodiju. (Hipolit, Ref. I, 2,2, Dox., str. 555).


Oćutih vrtloge nebeskih tijela, titraje super struna, zrcaljenje matematičke etike, tonove Bachovih sonata, začuh simfoniju univerzuma koju inače ne čujem jer sam dio nje. To je uzrok što ne mogu razlikovati simfoniju tišine od tonova misaonosti.

Nedokazivost istine se sanja. U carstvu nutarnje tišine sanjam rapsodiju vremena.

Dijana Jelčić




Podno Parnasa


Post je objavljen 28.04.2017. u 07:57 sati.