Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Vrijeme čekanja...




Čekanje je ružna riječ. Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće. Mnemozina, majka muza, boginja pamćenja, rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Nad nama modrina beskraja, ispred nas bonaca tišine, besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja. U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, nad ušćem Neretve suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”. Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.






Čekala sam, bila sam Vladimir, možda Estragon, svijest je čekala nedolazećeg Godota, a duša živjela u Luninom hramu satkanom od mjesečine i sjaja Sunca, od ljepote prohujalog vremena.
Ljepota se krije u očima promatrača... moje oči su bile osjetljive, a svijest se zanosila riječima iz davno pročitanih priča.
Snovi su donosili poruke iz podsvjesti, iz lednice zatomljenih sjećanja.

Osjećala sam hladnoću zaleđenih uspomena, sedmodnevicu nastajanja, strah od svanuća osmoga dana.

Vrijeme čekanja na nešto bezimeno je hipnotiziralo um. Ples iluzija ga omamljivao. Magija noćnog lutalice opsjedala osjetila. I nebo je plakalo suzama neostvarenog sna.

Iznenada je kiša, koja je četrdeset dana padala, prestala.

Iz pjeska i pjene je izletila bijela golubica. Zobala je zvijezde, zaustavljala vrijeme čekanja, vraćala dan.

Osjetih u srcu raspuknuće boli, zrcala ništavila, otapanje lednice i uranjanje u neodređenost puteva dolazeće zbilje. Ostali su samo kraki rezovi nepostojanja, kao ožiljak, kao znamen isplakanih suza i nepovarta prohujalog vremena.

Umjesto mjesečevog sjaja na obzoru jutrenja su zasjale oči boje sna.

Dogodila se ljubav. Vrijeme čekanja, to pasivno trajanje ni u ćemu, je opozvano.






Čitala sam knjigu, sučeljavanje dva znanstvenika o dimenziji prostor vrijeme. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za događanjima, za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojom nutarnjom ravnotežom živi u ritmičnom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i tako održava harmoniju univerzuma.

Osjećam kako sve što se oko mene događa prepoznajem u sebi samoj i spoznajem... nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Samo sam čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećanja. U trenutku koji vidim nutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s količinom onoga što je već prošlo. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje život. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura života je Proustovo Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijediti tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost i sanjati budućnost. Gubljenje dodira s vremenom je trenutak smrti. Tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.

"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam, vrata mog vremena.

Dijana Jelčić





Vrata vremena


Post je objavljen 27.04.2017. u 07:17 sati.