Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/confide

Marketing

Život nije fer

Dobar dan!
Dugo se nismo pisali i čitali.

Za danas jedan, naoko, fatalistički tekst; jer premda život nije fer, to je u redu.

Biti ili ne biti fer je ljudski konstrukt koji kaže da je nešto u kršenju spram očekivanog rezultata. Ovdje namjerno ne govorim 'moralnog' rezultata, jer su očekivanja veoma široka i neovisna. A i što je taj moral, pobogu, svako ima svoju varijantu...
Očekivanja su, pak, vjerojatno najgora osobina ljudstva.
Ponekad sam mislila, ok, sve je u redu ako se samo nadam, ako ne očekujem. Tužna je istina da ne znam kako to izvesti.
Kako se nadati, a istovremeno ne grčiti oko potencijalnog ishoda? Uspjela sam to samo onda kada mi i nije bilo stalo do rezultata.

Dakle, premisa 1, očekivanja su kuga i udes čovječanstva.

Kad kažemo da je netko ili nešto fer, potvrđujemo moralno slaganje između našeg pravedničkog sustava i onoga što netko ili nešto izaziva u nas. Fer je i kad dobiješ veći komad pizze jer si dao više novaca. Fer je i kad dobiješ slobodno jer si puno radio. Fer je i da su ljudi fer prema tebi jer si ti jako fer. Ipak, mislimo i da je fer kad karma brzo djeluje i zvekne nekog ko nam se zamjerio. Mislimo da je fer i da imamo kuću ili stan i topli obrok ili muža, ženu, djecu. Uvjereni smo da je fer da nam doktori pomognu i da svakog dana stignemo brzo kući iako je neviđena gužva, jer smo se fer nadelali.

Premisa 2, očekivanja ili fer-nost je strogo ovisna o tome što mislimo da zaslužujemo mi ili drugi. Ovo je veza samopouzdanja, morala, biblije, kurana, zlobe, zena, newage, snobovštine, čega god.

Možda se sada baš i ne slažete u potpunosti. Vjerojatno će mnogi pomisliti - 'al ja tako baš ne funkcioniram. Takvo što nikad ne bih tražio ni očekivao'. Zato ću više pričati o tome što mislimo da nije fer.

Mislimo da nije fer da se osjeća bol ili patnja, osim ako netko nije baš jako zločest. Mislimo da nije fer da dobivamo manje novaca od Ankice iz računovodstva jer smo načuli da je ona dobila soma kuna više, a nema ni srednju školu.
Mislimo da nije fer da netko priča o nama iza leđa, jer mi to nikad ne činimo. Bar ne sada. Osim za Ankicu.
Mislimo da nije fer da nam se dogode one zbilja teške tragedije. Da nije fer da ostanemo bez krova nad glavom, da smo bolesni mi ili naši bližnji il ida nam se nižu smrtni slučajevi jedan za drugim.
Ovdje bih navela sve one situacije zbog kojih dižemo šaku prema nebu i proklinjemo to neko (mnogo)boštvo koje gore živi i kara naše planove.

Premisa 3, očekivanja ili fer-nost još više ovise o tome čega se bojimo i od čega čitav život bježimo, plaćamo mise i koljemo janjce, bacamo novčiće u fontane, zovemo 060-astropomozibože, ili naprosto brinemo.

Osobno, ja jako brinem. Lista mojih briga je toliko dugačka i naporna da ju teško mogu opisati, i dijelom je uzrok ovog posta. Pitanje koje mi se nametnulo jest - zašto brinem? Zar ne postoji trenutak u vremenu i prostoru kada sam spokojna i mirna? Kada se pouzdam u to da je na svijetu sve u redu i da se ništa neće izjaloviti?

Odgovor je da ne postoji.
Jer premda očekujemo, premda se frustriramo, premda se nadamo, premda se molimo, premda meditiramo, i premda imamo vremena za teoretiziranje, ostaje ona osnovna teza - a to je da život nije fer. Ne znamo kad će udarit, ne znamo ni kako će udarit. Oni sa većim osjećajem samovažnosti smatraju da neće nikad ili da baš mora onako kako njima paše. Ja pak mislim da sam vrhunski nebitna.
Svemir i sve u njemu objektivno i neutralno treska svoje stanovnike i ne miješa se u te naše krnje definicije pravde.
Ma tko smo mi, molim vas?
Zar stvarno mislimo da možemo utjecati na to kako će se beskonačan broj neprepoznatih varijabli uvijek posložiti samo u svrhu naše iluzije?
Ne kažem da to nije moguće. Vjerojatno govori da to jest moguće. No s druge strane, to je samo jedna struna od njih bezbroj koje su pomjerane raznim nijansama energija. Mojih, tvojih, svemirskih.

U prilog tomu, valja spomenuti i dobrih 80% svijeta koji nemaju 'fer' život prema našim modernim uvjerenjima. Nemaju krov nad glavom, nemaju hrane, a ni vode. Njihova djeca umiru stalno, njihovi snovi o emancipaciji, pravu glasa ili novom autu ne postoje.
Ne navodim ih kao guilt trip.
I sama sam svjesna da su se u mom slučaju kockice katastrofe bolje posložile nego kod većine drugih.
Samo želim reći da je iluziorno vjerovati da možemo nešto zaista promijeniti. Naprosto je sve, kao i mi, na krhkim nogicama.
U očima svemira, mi smo još jedna mušica, jedan mrav.

Kada ste se zadnji put zapitali jeste li stali na mrava koji baš krenuo svojoj familiji? dead

Ja jesam. Jer se pataloški brinem :).

Sve u svemu, preostaje nam biti čovjek, po svojim nekim mjerilima, najboljima što možemo smisliti.
Biti, raditi i uskladiti ono što mislimo da moramo, a nakon toga - nema baš puno dalje.
Mušice smo bili, mušice ćemo ostati.
Ovo ne treba biti tužno ni grozno ni fatalno, ali je realno. Život "nije fer", ali koja lutrija jest...
*sad bi vam bilo drago da ste pazili na vjerojatnosti i statistici :).



Post je objavljen 26.04.2017. u 11:36 sati.