Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/domena

Marketing

KRALJEVSTVO NEBESKO

Image and video hosting by TinyPic

Pođite u selo pred vama i naći ćete privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. (Matej 21, 1-2)


Prošlo je skoro punih pet stoljeća otkako su 22. siječnja 1506. godine, prešavši Alpe i 700 kilometara dug i naporan put, švicarski vojnici umarširali u Rim. Da bi se zaštitio od neprijatelja, papa Julije II unajmio je svoju privatnu vojsku. Papinska švicarska garda, najstarija i najpoznatija aktivna vojska na svijetu održala se punih pola milenija. Najmanja neovisna država na svijetu bila je spremna za proslavu te obljetnice.
Dva gardista na straži čekala su jutarnju smjenu. Gusta ljepljiva magla, neobična za ovo doba godine, prekrila je Trg. Sv. Petra.
- Čudna neka magla jutros – reče Urs.
Stajao je ispred stražarske kućice. Nakratko, prislonio je na zid dugačko koplje, skinuo s glave sjajni metalni šljem okićen crvenim perjem i prstima istrljao znojnu kosu. Baš mu je godilo.
- Da, glupa magla, samo da je sutra ne bude. I da nam Sveti Otac poživi još malo – odvrati s druge strane mračnog prolaza Moritz.
Zaogrnut crnom pelerinom ispod koje se nazirala tradicionalna plavo žuta gardistička odora stajao je ispred svoje kućice i ogledavao se oko sebe. On je svoju helebardu držao u ruci. Onako tamnoput više je sličio Arapinu nego Švicarcu. Još su neko vrijeme razgovarali, a odjek njihovih glasova gubilo se u prostranstvu široka trga. Magla se polako dizala otkrivajući debele tupaste kamene stupove koji su okruživali veliki centralni egipatski obelisk.
A onda su ga primjetili, čovjeka s dva magarca. Obmotan u grubo pamučno platno sjedio je mirno na leđima manjeg magarca dok je veći strpljivo i pognute glave stajao malo podalje. Bio je tamnoput i bradat, crne kratke valovite kose i visok. Stopala u kožnim sandalama skoro su mu dodirivala tlo. U lijevoj je ruci držao palminu granu, a desnom se pridržavao drvena samara. U prohladnom i maglovitom jutru izgledao je nestvarno, kao prikaza.
Gardisti s čuđenjem izmjeniše poglede. Svašta su do tada vidjeli, no ovo je bilo zaista vrlo neobično. Vjernici su u Vatikan dolazili odasvud tako da ih njihovo poimanje i pokatkad neobično prakticiranje vjere nije moglo iznenaditi, ali ovo? Urs slegne ramenima pa brzo dohvati helebardu i stane u stav mirno. I Moritz preko puta zauzme isti stav.

Čuvanje straže bilo je tradicionalno strogo pa se oni, kao pravi profesionalci, vojnički ukrute jer više nisu bili sami. S vremena na vrijeme bacili bi pogled ispod oka. Čovjek je tamo i dalje mirno sjedio na magarcu.
Prošlo je sedam i magle je nestalo. Okupan suncem trg se pokazao u cijeloj svojoj veličini. Časne sestre, njih pet-šest u grupi, žurile su preko trga. S golubovima pojaviše se i prvi turisti. Ugledavši čovjeka i magarce prilazili su mu vadeći fotoaparate. On je i dalje, kao nijema atrakcija, mirno sjedio i smješkao se. Kad bi mu se neko približio pozdravio bi ga pristojno se naklonivši. Ljudi se sve više okupljali tako da ih je do deset sati bilo već oko stotinjak. Bilo je tu pripadnika svih rasa i podneblja. Fotografirali su osobenjaka i magarčiće, glasno komentirali prizor, a nekoliko ih se i smijuljilo. Onako mršav i polugol, smiren i nasmiješen, izgledao je čak pomalo i komično. Jednostavno, nikako ovdje nije pripadao, nije se uklapao.
Kada je oko jedanaest sati napokon sjahao i, vodeći životinje polako krenuo ka stepenicama i ulazu bazilike sv. Petra, bio je to znak za stražare. Jedan od njih izvadio je maleni radio prijemnik i javio zapovjedniku što se događa. Naravno, bilo je nedopustivo u crkvu pustiti nekoga tako, najblaže rečeno, oskudno obučena, polugola. I još k tome s magarcima.
Dočasnik je javio kapetanu koji je pak o situaciji hitno obavijestio bojnika Elstermanna, glavnog zapovjednika garde. Ovaj je kontaktirao dežurnog dočasnika i zapovijedio mu da pripremi četiri gardista. Onda je nazvao doglavnog tajnika, biskupa Baranella i obavijestio ga o događaju. Biskup mu je dao instrukcije i zapovijed da za svaki slučaj obavijesti policiju pa mu naložio da s gardistima hitno krene prema bazilici. On sam telefonirao je dekanu kardinalskog zbora, kardinalu Strassingeru i izvjestio ga o slučaju. Ogrnuo je pelerinu i žurno se uputio prema ulazu bazilike. Spor ali vrlo efikasan, crkveni se mehanizam pokrenuo. Pokrenuli su ga čovjek i par magaraca.

Bazilika Sv. Petra svakako je jedna od najljepših građevina na svijetu. Tu je grob samog Sv. Petra, po kojemu je i dobila ime, ali i posljednje počivalište svih dosadašnjih papa. Tu je Michelangelova Pieta okružena prekrasnim pozlaćenim kapelicama i još ljepša bogato oslikana kupola. Tu su i Sveta vrata koja je papa otvorio za sve hodočasnike.
I baš je tu zapovjednik Elstermann s četiri vojnika prepriječio put čovjeku koji je na povocu vodio magarce. Ovaj je zastao i nešto rekao, pa mu ispružene ruke ponudio palminu granu.
Žamor okupljene gomile zamijeni tajac. Čovjek ponovo pokuša ući, no stražari mu prepriječe put. On priveže magarce za jedan od metalnih kolutova na velikim vratima, pa opet krene prema ulazu. Kada ga vojnici ni tada ne propustiše okrene se gomili i krene par koraka prema njima. Svjetina se povuće do ruba stepenica.
Prošlo je dvanaest i kako je bila subota velik ih se broj, sada već oko tisuću, okupio uokolo. Vidjevši da se nešto neobično događa i ostali turisti i hodočasnici s trga prilazili su bliže.
Bio je to vrlo neobičan prizor. Na vrhu širokih stepenica bazilike sv. Petra stoji visok mršav čovjek zaogrnut u bijelu halju. U jednoj ruci drži palminu granu. Šareni namrgođeni stražari tik iza njega, a par sivih magaraca mirno stoje svezani za Sveta vrata. Tada čovjek digne ruku.
Svjetina se umiri, nastane tišina.
Kada je progovorio nitko ga nije razumio. Govorio je nekim nepoznatim jezikom. Njegove su tamne oči šarale okupljenim mnoštvom.
Pa ipak, iako ga nitko nije razumio svi su pažljivo slušali. Njegov je glas bio mekan i blag ali čvrst. Isprva, govorio je tiho, tako tiho da su ga samo ljudi u prvim redovima mogli čuti. Kako je govor odmicao glas mu je bivao sve snažniji i grublji. Ponavljao je poneku riječ i po nekoliko puta, a grleni je izgovor pratio živom gestikulacijom ruku. Izgledalo je kao da pjeva i dirigira u isto vrijeme. Ljudi su slušali kao hipnotizirani, bez riječi. I odjednom, kada je govor dostigao vrhunac čovjek se okrene i pokaže prstom na baziliku. Povikao je nešto tako snažnim glasom da su slušatelji u prvim redovima preplašeno ustuknuli. Onda je naglo zašutio.
Stajao je tako skoro pola minute. Spustivši raširene ruke zaokružio je opet onim svojim blagim pogledom po okupljenoj svjetini i ozbiljna lica okrenuo se magarcima.
Predstava je završila.

Uz uznemiren žamor ljudi su još neko vrijeme stajali, pa su se polako počeli razilaziti. Uto, pojave se karabinjeri. Prišli su zapovjedniku Papinske garde. Pridružio im se i biskup Baranello. Onako nizak i debeljuškast, uspuhan i crven priđe uniformiranoj skupini. Nešto su se dogovarali, a onda svi zajedno krenu prema čovjeku koji je baš odvezivao životinje.
- Gospodine, morat ćete poći s nama – reče mu policijski kapetan s visoka, autoritativno i strogo.
- Shalama alakh – odgovori čovjek mirno. Bio je za glavu viši od svih prisutnih.
Bilo je očito da ga čovjek ne razumije. Kapetan nevješto proba i na engleskom, ali bez rezultata. Nepoznati ga je samo mirno promatrao. Onda policajac izda zapovjed podređenima. Oni preuzmu životinje od čovjeka u halji, a njemu za svaki slučaj staviše lisčine na ruke. Nije se opirao. Ljudi uokolo ravnodušno su promatrali.
Nekoliko ih je okinulo još par fotografija, a jedan Japanac snimao je digitalnom kamerom. Polagano su se razilazili. Ništa osobito nije se događalo i više nije bilo interesantno. Turisti i hodočasnici sada se okrenuše brojnim malenim prodavaonicama vatikanskih suvenira; svetih sličica, krunica i filatelističkih maraka.
Dva policajca povedoše sapetog čovjeka do parkiranog automobila, a preostali ostadoše čekati naručeno vozilo za prijevoz životinja s hipodroma. Jedno se dijete otimalo i plakalo dok ga je majka odvlačila od magaraca. Gore, ispred Svetih vrata, na mjestu gdje su stajale privezane životinje, ostala je samo poveća hrpa balege i odbačena osušena palmina grana.

- I? Kako je sve to skupa završilo? – upita dekan.
Vitak i žustar, za svojih sedamdeset godina, izgledao je puno mlađe. Biskup Baranello ispriča sve što je znao, u detalje.
- Na Prefekturi nisu našli nikakve podatke o njemu. Otisci prstiju ne postoje u kartoteci. Isto tako niti Interpol nije pronašao ništa o njemu. Stvarno, izgleda kao da je pao s neba. Svašta sam do sada čuo i vidio, ali ovo..
- Gdje je on sada?
- U bolnici.
- Kojoj?
- Villa Armonia Nuova, to vam je u..
- Znam, znam! A zašto tamo?
- Pa, jedino su ga tamo i mogli smjestiti. Slušajte, ne zna se tko je, odakle je, govori nekim nerazumljivim jezikom, vele aramejskim. Nema nikakve dokumente i sav je nekako čudan. Pa, ne može se pustiti da takav šeta Rimom.
- Tko je tamo glavni na psihijatariji?
- Doktor Nudi, razgovarali smo prije pola sata.
Kardinal je bio vidno zabrinut. Šetao je po prostoriji gore-dolje a onda se okrene biskupu.
- Hoću da me svaki dan izvješćujete o stanju tog neznanca. Poduzmite sve kako ništa od ovoga ne bi došlo u medije. Znate i sami kakvo je zdravstveno stanje Svetog Oca. Sada nam najmanje trebaju još i neki skandali. Pratite sve što se događa i ako saznate nešto novo odmah mi dojavite - okrene se i izađe van.

U tišini bazilike sv. Petra, u udaljenom uglu malene kapelice klečao je kardinal Strassinger. Molio je za zdravlje Svetoga Oca, no znao je da su molitve uzaludne. Teška bolest i godine uzele su svoje. Glavom su mu prolazile stroge protokolarne obveze koje predhode i koje dolaze smrću vrhovnog crkvenog poglavara te izborom novog. Čekali su ga brojni sastanci, razgovori, dogovaranja i pregovori. Dosadni i nasrtljivi novinari već sada su se raspitivali tražeći i najsitnije detalje, nastojeći iščačkati nešto posebno i neobično. Nešto što prodaje novine i podiže gledanost televizije. No, u smrti vrhovnog poglavara Katoličke crkve nije bilo ekskluzive. Postojala je samo tradicionalna konklava, protokol o kojem se sve znalo, do posljednje pojedinosti, sve osim samog imena. Samo će jedan od 115 kardinala zarobljenih u Sikstinskoj kapeli biti izabran u povijest.
Nakratko, sjeti se i nedavnog događaja s čudnim strancem. Par dana ranije iz bolnice javiše da je iznenada umro. Službeno izvješće govorilo je o kontraindikaciji na terapiju usljed koje je došlo do zastoja rada srca. Međutim, na osobno inzistiranje, doznao je pravu istinu. Biskup ga je izvjestio da je terapija ustvari bio tretman elektrošokovima i da srce pacijenta nije izdržalo.

Kardinal se prisjeti noći kada mu je Baranello javio o iznenadnoj smrti neznanca. Ni sam nije znao zašto, ali učinilo mu se da je u njegovu glasu osjetio olakšanje. Sjeti se i čudnog nestanka neznančeva tijela.
Kako je uopće moguće zagubiti mrtvo tijelo, kako mrtav čovjek može samo tako nestat, pitao se. Ipak, tu noć neće zaboraviti niti zato jer je strašno nevrijeme poharalo Rim i okolicu. Nevrijeme kakvo se odavno ne pamti.
Temeljit i pedantan, nikada ništa nije prepuštao slučaju. Puno toga u toj priči bilo mu je nejasno i neobično, pa odluči kad-tad pozabaviti se time podrobnije. Sada, morile su ga sasvim druge brige.
Prekrstivši se ustane, podigne pogled na prekrasno oslikanu kupolu bazilike. Visoko gore u sredini, zlatnim slovima latinskim natpisom pisalo je: Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog.


Post je objavljen 15.04.2017. u 19:24 sati.