Hoće li nas sutra držati setnje.
Držanje za ruke, a da se ne dodirujemo.
Šutimo i ležimo, al ne mirujemo.
Vožnja po snijegu uz gume ljetnje.
Na licu grč, al na dusi mirnoća.
Jer nikome ne prija samoća.
Hoće li nam sutra biti vječnost skladna,
Pažnja da uvijek zamjeni svaku svađu
Jer ovakvi se ljudi rijetko pronađu.
Nervozno buđenje jer subota je radna.
Na meni osmjeh koji licem plamti.
A to se jednostavno pamti.
Najljepse se dogodi kad se najmanje nadas.
Svi isto kažu, al ima nesto u tom.
I onda kad se penjes i onda kada padas.
Bitno je imati mjesto koje zoves dom.
Jos ako me u njemu docekas ti.
Isplati se zbog toga čekati...
Post je objavljen 11.04.2017. u 12:25 sati.