Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mekon

Marketing

Tko pjeva zlo ne misli


Polako odlaze dragi likovi iz meni najboljeg hrvatskog filma. Najboljeg iz žanra urbane komedije, koja oslikava male ostatke jednog načina života iz zlatnih dana Zagreba, a koji su se provlačili još u vrijeme moje mladosti.
Relju Bašića, Zagrebom znanog, pozdravljanog na ulici, uvažavanog u svakoj javnosti, kao Gospona Fulira , često sam susretao u Gradu, jer je živio u najstrožem centru u mojoj blizini. Pozdravljao sam ga kao i stotine sugrađana, a on bi strpljivo otpozdravljao s visine... bio je vrlo visok. Prilikom jednog mimoilaženja pozdravio sam ga, on otpozdravi i upita : "A odakle se mi poznajemo ?" "Paaa, iz Zagreba" odgovorio sam zatečen pitanjem. "Rođen sam i živim na Zrinjevcu" brzo sam dodao. "A, to je već rijetkost" komentirao je i pozvao me da ga posjetim u njegovim službenim prostorijama u Ilici 31 otkud je upravljao svojim vlastitim osnovanim kazalištem. Iako poslije godinama nije više koristio te prostorije, još i danas je na vratima njegovo ime.
Zadnje desetljeće svojeg života, proveo je više u stanu, jer je bio teško pokretan, a u njegovoj zgradi nije bilo lifta. Samim tim bio je sve manje vidljiv u javnosti i pomalo padao u zaborav, mada je kod kuće radio, pisao za kazalište i film. Iako znamo da svatko mora umrijeti, vrlo žalim za likovima iz moje mladosti, koji su mi bili ponekad i uzorom. Relju će do kraja zaboraviti, takav je život, dok jesi jesi, kada te više nema , bez tebe se može.



Post je objavljen 09.04.2017. u 07:58 sati.