Počesto mi se dogodi da napišem nekakav komentar, bilo na blogu ili fecesbuku, pročitam ga, malo promislim, i onda ga obrišem. Nekad to budu komentari za koje procijenim da su uvredljivi, neprikladni, ili barem nesmotreni. Neki mi se pak jednostavno učine nepotrebnima: od njih niti ja, niti oni koji ih čitaju neće imati ništa. Međutim, kadšto pobrišem i komentare koji su posve korektni, ali zaključim da ne moram komentirati baš sve što mi zapne za oko.
Detalj koji me u tomu zabavlja je to što mi brisanje ne predstavlja osobit gubitak. Otipkavši komentar, formirao sam svoje misli u nešto što se dade pročitati i nije mi previše bitno što sam jedina osoba koja će to i pročitati. Internetarije su čak i manji dio toga. Na kompjuteru držim gomile tekstova i slika od kojih mnoge nije vidio nitko drugi. Nije da ih nisam sklon pokazivati. Velik dio svega što sam smislio na ovaj je ili onaj način objavljen. Ono što nije jednostavno čeka. Neke su ideje nedovršene, neke nisam razglašavao dok su bile aktualne pa su ostale čamiti među nulama i jedinicama. Neke su opet pretjerane, ili sam u međuvremenu zaključio da nisu tako zanimljive, kako mi se činilo dok sam ih izbacivao iz glave. Neke mi se jednostavno ne da širiti, premda sam ih itekako želio dovršiti. Ili još uvijek želim.
Svemu što napišem, nacrtam ili sklopim zajedničko je to da će mi pomoći da iduću ideju napišem, nacrtam ili sklopim lakše nego prethodnu. Svako uobličavanje mislî u konkretno (ne)djelo, osim kao čin stvaranja, služi i kao vježba, odnosno igra. Na dulje staze, to je i mali korak prema krajnjoj osobi kojom želim biti. Ili ne želim, što neću shvatiti prije no što mi ode i zadnja šansa da si promijenim putanju.
(Spot na momente djeluje kao da ga je crtala MKJS.)
Post je objavljen 07.04.2017. u 21:15 sati.