Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/luki2

Marketing

Prava ja



- Hej, Ti me možeš slušati, zar ne? Mislim, imaš dovoljno živaca, stpljenja, vremena za mene. Jel da možeš? Znaš, poslije svake knjige sam negdje drugdje i nisam više tu. Ili - ja to samo želim? Da me nema ovdje. Poslije svake pročitane knjige duša mi luta, a ja sam još uvijek tu.
Tada se razilazimo nas dvije. (Moja duša i ja). ONA JA koja bi sanjala, pjevala, pisala, živjela. ONA JA što se rodi u prvom svijetu sa rosom, a zaspi kada se već i zvijezde umore od noći. ONA JA što je voli moja duša. A ovdje, ovdje ostajem OVA JA što boli. OVA JA što plačem i skrivam osmijeh. ONA JA što sve teže volim. OVA JA koju sve manje njih shvaća i razumije. OVA JA!
Šetamo Ti tako nas dvije različitim stranama svijeta, vrlo često. Poslije pročitane drage knjige, pogledanog dragog filma, poslije pisma onih što vole nas obje. Šetamo razdvojeno kada nas mrze, kada viču na nas, kada nas ružno gledaju. Opet pobjegne ONA JA, ostane OVA JA, da boli.
OVA JA zavidi ONOJ JA , a ONA JA bježi od OVE JA, žali je i boji je se, pomalo. Boji se sivila koje prati OVU JA. A i voli je, jer moraju zajedno.
Čuva je, znaš kad OVA JA šeta ulicom, bez cilja, povoda, sama. Na ušima OVA JA nosi MP3 player i sluša dragu glazbu. Na ulici Ti je OVOJ JA hladno u džemperu, ne može gledati u tenisice koje su prljave od cesta i skoro već nestaju...I opet - OVU JA prati sivilo...
ONA JA, okupana proljetnim pljuskom, nevezana za granice, teritorije zemlje, negdje sam gore, visoko, možda i letim i hodam i sretna sam, obučena u boje purpura. Uvijek tamo gdje želim. Znam kuda. Znam kako. Volim.
Znaš, bojim se da ludim. Ali......šššššš....Ostala bih posve sama, ako bi to svi saznali. A znaš, bojim se ja, jer volim i mrzim odjednom, u istom trenu bih ljubila i psovala. U istom danu i grlila i okretala leđa. A, gubim snagu. Teško je, jer to osjećam i znam, a ne mogu pustiti glas i zovnuti da mi pomognu. Pa me tapšu i plješću mi; oni koje prije nisi ni registrirao, oni što imaju ono što ne zaslužuju. Kad bi čovjek bar jedan dan bio glup, pa da se malo odmori. Ovako, puno vidim, puno znam, a šutim jer ne želim (ili ne smijem?) pustiti glas.
Vidimi koje mrze i koje vole, vidim tko koga pogledom ubija, tko koga svlači, tko se uopće ne gleda. Sve vidim. Oni me i dalje tapšu, diraju me po svježe opranoj kosi. Ja šutim. Smiješim se. Samo - dugo to traje, pa se bojim da već istinski ludim.
Zato Te molim, a ja znam da Ti to možeš - jedne večeri kad bude spavala JA, ali skroz JA, kad se sretnemo ONA JA i OVA JA, skriji nas.
Otvori umjesto vrata bijelih, smeđih, drvenih, željeznih, prljavih, novih - koje sam sve vidjela i sve prošla, otvori korice Tvoje knjige. Kad prava i potpuna JA zakoračim na stepenice Tvojih rečenica, pusti samo još dragu muziku i brzo zatvori korice. Molim Te, sakriji nas zajedno kad budemo spavale. Sakriji nas od ovog svijeta u kojem se sve teže snaći. Sakriji nas, molim Te, kraj sebe, jer samo još tamo, izgleda, ne boli kada se sanja...
I hej - znaš, volim Te.

PRAVA JA





Vole vas L+B+G

Post je objavljen 06.04.2017. u 00:44 sati.