Kako dani prolaze, kako problemi odlaze i dolaze, kako se stvaraju iskustva, tako čovjek više razmišlja.
Razmišlja što mu je činiti, koja je svrha onoga što je bilo i onoga što tek dolazi.
Razmišlja o pojmu sreće.
Kada god dajem savjete, a dajem ih poprlično mnogo, jer su ljudi valjda razvili toliko povjerenje u mene (ne, ne želim ovdje ispasti narcisoidna, već govorim u vidu konteksta), uvijek završavam s rečenicom da je bitno ono u duši, da je čovjek sretan bez obzira na sve, bez obzira na mišljenje okoline, društva i tko zna čega.
Mnogo puta znam nadodati da bi mnogo stvari na ovome svijetu bile drugačije, da bi ljudi bili direktniji,slušali malo više sebe i tim više imali ispunjeniji život. Samo da znaju koliku jačinu savjesti imaju u sebi.
Ovdje sada ispada da govorim ljudima da budu egocentrici.
Ne, želim dodati da se tu radi se o drugim stvarima. Radi se o pojmu upoznavanja sebe i toga da radiš stvari koje te vesele bez obzira na mišljenja ljudi, dok god ne činiš drugome nažao. Svatko je kreator svoje sreće, svatko treba otkriti svoje mogućnosti i želje da bi se unaprijedio u onom osobnom rastu. I to je vrlo bitno jer tada spoznaš da su stvari, za koje si prije mislio da su neophodne, zapravo nebitne i dapače zamjenjive. Da postoji toliko stvari koje zapravo možeš, da ti svijet pruža mogućnost, a tvoje je samo želiš li to uzeti i prihvatiti. I poslože se kockice, počneš drugačije razmišljati, djelovati i gledati na okolinu.
Po osobnom primjeru sam shvatila da je potrebno toliko malo za sreću i da je treba cijeniti. Da je važno biti dobar, voljeti i poštivati jer ti se to vrati.
A da ono sve loše što je oko tebi treba uzimati kao snagu koja izgrađuje.
Postoje dani u životu svakog čovjeka koji te na neki način "obilježe". Nakon čega život počinje imati drugačiju dimenziju. I samoj mi se nedavno dogodilo slično iskustvo. Život mi je rekao da nije idealan i da usporim. Da uzmem i svoje zdravlje pomalo u obzir, a ne samo sreću,okolinu i sve mogućnosti koje su mi dane. I tada sam počela razmišljati. Razmišljati što bi bilo da imam još samo jedan dan života. Stala sam, postalo je tada to pomalo rigidno, ali sam se nasmijala i rekla da sam spremna.
Kada sam rekla najboljoj prijateljici da se dogodi to da mi ostane još dan života da ne bih žalila, ona me je, na prvu, samo blijedo pogledala i rekla da ne razmišljam o depresivnim stvarima i da je život tek preda mnom. Bila je, naravno, u pravu, ali sam joj nakon toga razjasnila o čemu sam ja to razmišljala.
Rekla sam da sam zahvalna i sretna osoba jer imam dobar život. Da imam prave ljude, da imam osobe koje me vole i koje ja volim. Da sam stvorila toliko lijepih uspomena i toliko se puta u životu nasmijala. Da sam živjela svoje snove, ostvarivala sve ono što je bilo preda mnom, možda ne na lak način, ali je ostvareno i to je ono najbitnije. Da sam ispunjena kao osoba, bez obzira na još mnoštvo želja i mogućnosti koje su preda mnom. I shvatila da je to jako bitno. Biti sretan i cijeniti sve ono što imaš, jer nekome ta jednostavnost i sreća u životu nije potpuno određena. I da idealizam nije svima svakodevna u životu.
A što se tiče pogrešaka? I to sam joj rekla da volim i cijenim. Jer su imale svoj smisao i svrhu, jačale su me, hrabrile, tjerale do suza, ali su prošle, kao što će doći i nove.
Osim traženja sreće i ispunjena, važno je zaista biti dobar čovjek i gledati na dobro. Nekada razmišljam koliko bi nam svima bilo bolje da imamo barem malo one dječje naivnosti i pogled unutar sfere ružičastih naočala,možda bih malo šire gledali.
Bit svega ovoga, ovog poimanja sreće i života je da napraviš nešto od njih. Da ostaviš trag, poduzimaš akcije, živiš ono što ti je dano, a ne da stojiš i gledaš kako stvari jednostavno prolaze pored tebe i ne ostavljaju ti prostor. Da možeš danas, sutra reći da sve ima smisla. smisla. Važno je imati i svoje inspiracije. Bilo to osoba, mjesto, događaj...što god to bilo.
Danas jesam tu gdje jesam zbog onoga što je bilo ranije.
Pa tako sada vraćam film u godine kada je sve ovo što je sada bila pusta mašta.
Kada sam sjedila na tom kamenu, na rubu provalije i gledala more ispod sebe. Gledala u onu snagu Velebita koji mi je uvijek čuvao leđa. Onaj dio mojega svemira koji mi je uvelike pomogao da dođem do onoga što sam danas.
A zašto?
Sjedila bih i prepustila dušu vjetru i moru i krenula sanjati. Sanjati o daljini, o postignuću, željama, mogućnostima, stavovima, inatu koji će me voditi kroz život, svjesna da će mi to "moje" mjesto u svemiru danas nedostajati.
Inspiracija je taj ključ. Jer ponekada ne znam činim li ispravan sljedeći korak i pitam se je li to zaista ono što sam isplanirala.
U mnogo situacija bi sve najradije ostavila malo. Da me svijet na tren ostavi da se vratim sebi i svojim mislima, onom malom kutku mira koji je nevidljiv, ali postoji. Tu negdje, u dubini duše, kao podsjetnik odakle sam krenula, što mi je to toliko dalo vjetar u leđa, što je to što mi je toliko oblikovalo misao i ono što mi sada jedino nedostaje, tamo negdje, dolje, daleko.
A ono me je pustilo i reklo da se mogu vratiti kad god se osjetim nesigurna, jer ću tamo uvijek, i sa 19 i sa 55, moći razbistriti glavu.
NIkada ništa ne dolazi odjednom. Sve je neki postupan proces i ima svoju pozadinu. Tako i moja prošlost utječe na ono što sam danas. Krenula sam od malih stvari i njima sam zahvalna, jer je tako moralo biti. I nikada od toga ne možeš, a ni ne smiješ pobjeći.
I što je najbitnije,tada sam shvatila što želim u životu i od njega.
njega.
I prije nego što sam otišla,dobila sam poruku da širim dobro,sreću i da volim.
I koliko god volim Zagreb, toliko znam da je more ono što je u mojoj duši.
Post je objavljen 31.03.2017. u 20:01 sati.