Subota, 18. ožujka 2017. godine, 19h, nastup u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Oblačan dan bi nekome pokvario raspoloženje, ali meni je od kad sam otvorila oči osmijeh na licu. Dok zborska kolegica i ja sa cipelama na visoku potpeticu lagano koračamo prema odredištu, srce nam je prepuno emocija, onih predivnih i pozitivnih. Njoj je to prvi nastup, jako je uzbuđena. Rekla sam joj da uzbuđenost ne prestaje, nego da se trajno usadi u sve pore tijela. Ne, to nije strah pred nastup (iako pozitivna trema postoji), nego uzbuđenost, jer radiš nešto što voliš i uživaš u tome. Za vrijeme tonske probe osjetila sam žmarce po tijelu. Da li je to zato što tako dobro zvučimo ili zato što sam neopisivo sretna što pjevam sa ovim divnim ljudima? Mislim da je, bez lažne skromnosti, kombinacija svega navedenog. Stiglo je i vrijeme nastupa... ''posloženi'' za izlazak na pozornicu krenuli smo hrabro u backstage. Prije nas je imao nastup jedan drugi zbor pa smo veselo pljeskali i plesali na njihovu izvedbu ''Barbare Ann'' The Beach boysa. Predivan je osjećaj kad te ponese pjesma i kad ne možeš mirno stajati ili sjediti dok je neka tebi draga pjesma u pozadini. Došao je red na nas. Dirigentica je na klaviru dala intonaciju i krenuli smo s prvom pa drugom pjesmom i dobili glasan aplauz. Nakon nastupa usljedila je spontana izvedba jedne pjesme u backstageu i druženje sa ostalim izvođačima. Nakon zagrijanih grla, prepunih srca otišli smo svojim kućama. Divno je biti dio ove priče, a još je ljepša činjenica da je humanitarnog karaktera.
Post je objavljen 21.03.2017. u 17:39 sati.