Prije otrpilike dva mjeseca, kratka poruka: "aj napiši nešto, o nama, kako nas ti vidiš… treba nam za naš list". Kaže mi i da nije baš hitno, mogu i do sutra..ok, probat ću, ali nisam sigurna, nisan ti baš nešto, osim toga ne mogu ja to tako, po naruđbi..triba mi nadoć…i to je sve!
Ništa više: niti šta, kako, na koji način, šta trebam naglasiti, šta izostaviti, koliko dug, kratak tekst… Odlažem sve! Laptop, mobitel, ipak je vrime za popodnevni odmor.
Ali nije moguće. Šta si mi sad napravila Angela! Misli zuje, bruje…pokušavan se prisilit da mirujem, ali prsti traže tipkovnicu….misli se vraćaju… Proljeće je, 2015-ta.
"Tako prirodno je bilo pozvati ih na naše druženje. Možda je bio neobičan tek naš mali oprez, jer ne poznajemo se, kako li će se osjećati među nama.. Ali mi smo željeli prošiti krug naših gostiju, prijatelja. Želimo da nas je što više, da naša manifestacija, okupljanje osoba s invaliditetom, zajedno sa svim obiltejima, prijateljima, bude prava fešta! Ajmo probat.. za početak, nek se naviknu na nas, na naš način, kako to mi radimo… nekako ćemo improvizirati bude li problemčića….
Ono što me na prvu oduševilo je povratna informacija: može li nas doći dvadeset, ako ima mista? Molim? Zar toliko? (po udruzi najviše desetak). Mislim se, ma ima mista, nije to problem, nego malo smo u škripcu sa onim šuškavim novčanicama, ali jedno odjekuje: dvadeset? Je li moguće? Kako? Znam već iz iskustva koliko je teško okupiti članove… „Ma novci nisu problem, ništa nije problem, nama čak ništa ni ne triba, samo da budemo sa vama, i da pokažemo šta možemo“ govori mi Angela onim svojim promuklim glasom, skroz je uvjerljiva.
Nakon par razgovora, upoznavanja sa programom, sadržajima, javlja, da će i oni snositi dio troška, nije problem, rado, „ali može li nas doći oko četrdeset“? Show! I onda, kao da se pravda, nastavlja, znaš mi smo vrlo aktivni, dica, roditelji, volonteri, svi bi tili doć…čuli su za nas, za ovu manifestaciju, i stvarno bi volili.. U ušima zvoni, ko da mi se neka nova bajka stvara pred očima……Ali, ne u režiji braće Grim, nego u režiji neki novih ljudi.. svih nas zajedno! Tada, znala sam, pišemo jednu, nama novu, divnu priču.
A kada su nam došli!!! Procvitale su Radmanove Mlinice. Dok su oni u koloni, među već okupljenima, među stolovima, radosno ali disciplinirano, koračali prema nama, svijet je stao! Te radoznale poglede, osmjehe pune iščekivanja, i sada vidim…i meni, dok pišem sada, nekako osmjeh zatitra.. pripremili su nam program, recitacije, ples… Samouvjereni! Drski u svojoj (ne)savršenosti, s ljubavlju koju mi, obični smrtnici, nemamo…
Čega smo se plašili? Ovacije su se čule cijelim izletištem… a bilo nas je preko dvjesto. Plus osoblje, konobari, i oni furešti gosti što su sa čuđenjem gledali što se to zbiva….nisu se uplašili ni omiških gusara, slikavali se sa kuburama i otetim blagom, biserima i dukatima… kada je na red došao soparnik, bili su spremni! Nestrpljivi čak, da! Da pokažu sve svoje vještine i spretnost. Sa keceljama oko vrata, kao da su jedva dočekali zaprašiti se brašnom, stali su u krug, oko one drvene sinije, pa valjaju, razvlače, ozbiljni, slušaju, dok im naša teta Maja pokazuje kako to treba… kažem onom barbi sa kamerom, molin te, ostavi sve, ovo mi snimaj..ovu lipotu.
Gledaj ti to, ova djeca, ovi mladi ljudi, razvlače najbolji soparnik što je izašao sa komina radmanovih mlinica… nisam čak niti sigurna ko je bio ushićeniji, ja, ljudi koji su pratili što se to događa cijelo vrijeme, ili oni, vrijedne pčele radilice… doživljaj je to bio koji i danas pamtim, kao nešto najvrednije što se događalo u tih šest godina naše manifestacije.
Bilo nas je odsvukud, kao i svih godina; Omis, Split, Makarska, Trilj, Trogir, Imotski, Sinj, Hvar, Križevci, obitelji, prijatelji, gosti….ali oni su sve zasjenili svojom energijom, hrabrošču i toplinom, ovi mladi ljudi…I kao da smo svi, već tada, jedva čekali iduće proljeće, da se šta prije sastanemo, i ponovo oživimo sve te emocije…
I što je važno naglasiti, malo smo se zasramili. Svi, pa i ja! Plašili smo se kako će se oni prilagoditi. A oni, puni neke lude energije, savršeno su se snašli i uklopili, više od nas. Tako prirodno!
Ma ta energija nije odavde, kad vam kažem, to je iz svemira negdi…
Iduće proliće, više se ni ne pita.. samo recite koliko vas dolazi. I došli su! U punom sastavu! Naše zvijezde! Najdraži nam gosti. Čak više nisu gosti. Oni su zajedno sa nama, domaći…
Nedavno je i u mojoj familiji, iz bolnice došao rozi paketić, sa napomenom: kromosom više. Odmah, na prvu vijest,otišla sam do njih. Baka je neutješno plakala. Sama ..za stolom, tuga, strah i suze.., jer, šta će sada. Nitko joj ne dolazi, niti ona ikoga želi vidjeti.. Ne zna kako će vani, šta da kaže ljudima..ne želi da je itko pozdravlja, da joj se itko javlja…
Pokušavam je razumiti. Svjesna sam svega…ali čujem sebe: Ne plači! Ne plači, molim te! Jednom će ti biti žao svake ove tvoje suze! Jer rodilo se dijete! To je najvažnije! I najlipše! Ima da izađeš, ponosna, kao i uvik do sada…Prošlo je već neko vrijeme…Danas joj je to dijete sve.…i sve je zasjenila..zna da mora biti podrška i roditeljima..brzo su se uputili i informirali, shvatili su da je važno krenuti šta prije, povezali se sa terapeutima, naša mala vježba sve u šesnaest.. a meni svako malo stižu fotke, kako spava, pa u krznenom puloveru, s mašnicom u kosici… iz šetnje, sa tetama, rođacima…meni tek žao što propuštam njezine prve dane u ovom svijetu, što nisam aktivna...vjerujem da je okružena ljubavlju.
Vjerujem da su zaboravljene prve misli i reakcije… Želim vjerovati i da je sve manje predrasuda, krivih pogleda…želim vjeorovati da je svijet oko njih manje surov. Mislim da samo nije bio spreman..sve je na vašoj strani, pa i taj mali čuperak, što smeta…
Nastavite svoj let…
A mi? Mi se vidimo na proljeće…Bez vas mi više nismo isti…Priču smo tek počeli pisati"
Post je objavljen 21.03.2017. u 14:22 sati.