Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fridinizapisi

Marketing

Bljesak

Tisuću puta sam zastala na tom semaforu u vožnji od Križina prema centru i eto, baš sada,nepozvani bljesak nečeg davno zaboravljenog - tu je nastradao.

***

Bili smo ekipa nas četvero. Split u kasnim osamdesetim. Bili smo prijatelji na način na koji su prijateljstvo poimale moje mlade godine. Koncerti, noćni klubovi... uvijek nas četvero, kolege s fakulteta.

On je bio jedan od najboljih studenata. Dečko koji je obećavao. Njih dvojica su naizmjenice uzimali auto od očeva, nas dvi posve sigurne u njihovom društvu.

Sebične godine. Sve se uzimalo zdravo za gotovo, nisam previše razmišljala o našem odnosu, zašto nas vodaju svuda sa sobom. Bilo mi je dobro s njima. U njegovog prijatelja sam bila benigno zaljubljena, iako sam znala da ima djevojku koja studira u Zagrebu. Koga briga.

Mi smo bili ekipa. Ponekad bi nam se pridružili i drugi sa godine u tim našim provodima. Svjetla grada u noći. Svijet je bio naš.

***

Ne sjećam se više zašto je tog dana na tom semaforu prelazio cestu. Auto je naletilo, udarac je bio gadan.

Sjećam se bolnice, njega u komi, suza njegove majke. Neugodan osjećaj što nam zahvaljuje na dolasku, molbe da pričamo sa njim jer možda nas čuje. Grozan osjećaj da nam ta žena zahvaljuje. Neugoda što on tu leži, što reći. Prilazili smo poluotvorenom prozoru iza kojeg je ležao, jedan po jedan. Bilo nas je možda pet ili šest, sve kolege s faksa. Znam da sam se povlačila u pozadinu, nesvjesna koliko izbjegavam sudjelovati u svemu.

Ipak, na kraju je bio red da i ja priđem. Što da mu kažem? Toliko vremena smo provodili zajedno. Dane, večeri... a sad mi ni jedna jedina rečenica ne pada na um.

Zazvala sam ga imenom. Samo jednom. To je jedino što sam uspjela izgovoriti. Njegovi kapci su se počeli pomicati.

***

Medicinske sestre, doktori, strka... zahvalni zagrljaj njegove majke.

Ta zahvalnost me proganja.

Nisam zaslužila zahvalnost. Nisam željela njenu zahvalnost.

Nikad u životu, prije ni poslije, nisam toliko osjećala da mi se nezasluženo zahvaljuje.

Ja sam bila jedna sebična djevojčica koja nije uopće znala što reći momku kojeg je smatrala prijateljem, s kojim se osjećala sigurno u noćnim izlascima, koji ju je tretirao kao mladu damu, iako je bila samo glupa razmažena balavica.

***

Njegov oporavak je bio dugotrajan. Izgubio je tu godinu. Njegovi su me molili da ga posjećujem dok se oporavljao doma. Dolazila sam jedno vrijeme. Sama s njim, bez nas četvero, nisam znala što bih mu rekla.

Njemu je bilo važno da ja dođem. Njegovoj mami je bilo važno da dolazim. Uvijek me dočekivala kao da je samo moje prisustvo dovoljno da on ponovno prohoda. Užasan osjećaj da mi se pripisuju kvalitete koje nemam.

***

Dolazila sam i sa svakom posjetom sam se osjećala sve jadnije. Nisam dolazila dovoljno dugo da dočekam da se oporavi. Nema tu neke lijepe riječi za mene.

Pobjegla sam. Nemam opravdanje. Nemam objašnjenje.

Iznevjerila sam tu ženu. Ne njega, ne nas četvero. Iznevjerila sam njegovu majku.

***

Eto me tu na tom prokletom semaforu. Bljesak prošlosti i probadajući osjećaj krivnje.

Nas četvero, ekipa... sve se raspršilo kao staklene perle pokidane ogrlice. Svjetla grada u noći više nikada nisu izgledala tako primamljivo.

Post je objavljen 20.03.2017. u 20:46 sati.