Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/auzmish

Marketing

Pismošušk i mailopling, uz solo kavu usput

Da nije sve rečeno, dok svi to nisu rekli, i dalje vrijedi.
Pa jer tjednima nisam doprinio kakofoniji o Zeitgeistu…

… dobro staro Vrijeme pisama.
Ne mislim pritom na miris znoja usjale poštarice, dok rutinski ubacuje poštu u limene sandučiće; te stalnopostavne objekte žudnje i pokojeg strahosijeva.
Mislim na dane, kad po glavi vrtiš nečije riječi, odlomke, trotočja, rukopis. Kad ih miješaš, mijesiš, miluješ i sljubljuješ sa fragmentima svog odgovora, kojeg danima nosiš, kamogod pošao.
I onda, kako dolikuje ritualu, odvojiš – Vrijeme u vremenu. Ne nađeš; odvojiš. Kao što za dobro jelo, za dobru kavu, za dobro piće vrijeme odvajaš. Jer u suprotnom, dovoljan je površni zbrljozbrz, koji te kad-tad prožme.
Uz odvojeno vrijeme, odvojiš i mjesto; prostor za stolom, odabrani papir i pisaljka – nekome naliv-pero, nekome jednokratna kemijska…
Rukopis, pravopis, poravnanje redaka na listu, presavijanje „na tri“ ili „na četiri“, koverta, markice… Slanje; onaj udarac žiga, toliko odlučniji od Kolindine šake po stolu, toliko rutiniraniji i dalekosežniji… Pismo je krenulo; danima ga tvoje misli prate po kombijima, vlakovima, avionima…
I onda, kad si procijenio da je stiglo – kreće vrijeme čekanja, dok druga strana smišlja, sriče, presavija… Dani puta, poštarica …

Planiram predstojeći put poslom. U jednom danu parsto kilometara do odredišta; tamo odraditi potrebno, ugrabiti neki sendvič, neku kavu-za-ponijeti, pa parsto kilometara natrag, uz kontemplaciju o predstojećim sljedovima iz te gaže. U jednom danu, četiri granice inclusive.
Par dana pred put, chic, novodobno, šaljem SMS prijatelju A.
Pretpostavljajući odgovor, proslijedim isti tekst prijateljici B. Te C i, priznajem, D:

„Bok, idući tjedan u utorak oko /toliko-i-toliko/ sati prolazim kroz /pa ime grada, gdje svi žive/. Ako si za kratku kavu, javi kad i gdje.“

Nisam pisao pismo. Nemam vremena. A A do D sigurno već desetljećima ne gledaju u poštanski sandučić. Nema se vremena.
Još malo, pa ćemo sandučiće poukidati, kao što smo i fiksne telefonske brojeve ukinuli… (A taj moj 6527-505 pratio me gotovo cijeli život… )
Uglavnom, u idućih par dana…

Prijatelj A:
„Bok, sori, u gužvi sam, daj mi se javi kad dođeš, pa ću vidjeti.“

Prijateljica B:
„Sori, Ti ne kužiš, mi ovdje radimo.“

Prijateljica C:
„Ne mogu, smještam mamu u dom krajem godine.“

Prijateljica D:
„Joj super, ali moram radit tortu, mali ima rođendan u petak, a sa starijom moram na bazen a raskopali su nam ulicu a tak sam umorna i još moram peglati a spremamo se i krečiti. I mačak ima proljev. Kužiš. Sori, neki drugi put.“

Odradim gažu; na benzinskoj u svom gradu, kojim sam sad u tranzitu, ugrabim anemični sendvič i plastificirani espresso-to-go.
Zvuk ENC-a na tren prekine moju kontemplaciju o predstojećem izvještaju, o pismima, o Vremenu.
Par sati kasnije, parkiram pred zgradom; kraj dana.
Pokraj poštanskog sandučića prođem nesvjesno.
Mobitel kreće plingati obavijestima sa Fejsa, WhatsAppa, Messengera, Vibera.
Laptopi kao pod ravnanjem onog nekog Dešpalja krenu plingati prispjele mailove.
Gasim sve, odlazim pod tuš.
Voda šumi bezvremenski. Ugodno bezvremenski.


Post je objavljen 20.03.2017. u 11:46 sati.