Kada netko zauvijek ode, na osmrtnici među ožalošćenima obično piše - muž/žena, djeca, roditelji (ako su živi) te "brojna rodbina i prijatelji."
Uvijek kada netko ode popis ožalošćenih djeluje kao konvencionalni kliše, unaprijed propisan. Navode se samo nasljednici. Od kojih će, dobar dio, i prije nego se pokojnik ohladi, pokrenuti građanske parnice da zgrabe što je njihovo.
Jer, činjenica je da, kada netko ode, taj odlazak dodiruje i one koji se ni u tragovima ne spominju na tom listu papira. Popis ožalošćenih ne obuhvaća, primjerice, bivše prijatelje ili bivše ljubavi, ne, taj popis se ne odnosi ni na koga "bivšeg". Samo aktualni sadašnji se navode. Pored te moćne gomilice svi se drugi ukazuju perifernim i beznačajnima.
A nije tako.
Jer, kada netko ode, tada oni odavna bivši u njegovu životu itekako pate. Možda ne toliko za čovjekom koji je otišao koliko za vremenom koje se, sad je to izvjesno, nikad više neće vratiti. Postanete, na neki težak način, svjesni da vas nešto pritišće u grudima. Svatko od nas živi onoliko dugo koliko živi onaj tko ga se sjeća - to znači, dakle, da ste nakon odlaska nekoga tko vas je nekad, možda, volio, i vi postali smrtniji i krhkiji no do tada. Sada samo jedan nosi plamen sjećanja a do tad vas je bilo dvoje. A kad vjetar zapuše i plamen se ugasi, neće više biti nikoga da ga ponovo, s vremena na vrijeme, upali. Vama ne pripada pravo na javno žalovanje, naricanje, suze i korotu - vi patite sami u sebi svjesni da je vaša zajednička priča zauvijek ispričana i prepuštena na milost i nemilost varljivom sjećanju onog Jednog koji je još uvijek živ. Vas samih.
Čudni su ti odlasci.
Jer, kako može otići netko tko je već davno prije otišao?
Ali, može. Izgleda da su u ovom životu susreti tek slabašan eksces u moru neprekidnih odlazaka.
Post je objavljen 19.03.2017. u 21:04 sati.