Marketing
Maurice i njen strah
Maurice se boji svojih pjesama, boji se svojih priča.
Zato ih više i ne piše.
Pušta da se proliju njenim tijelom ko nasapunjana voda, ko ljubičasto veče puno preludija ptica, ko propupala magnolija na Zrinjevcu, probuđen vodoskok, skok u prazan prostor, bez njegovih ruku da je dočekaju oko struka, ko oko stručka cvijeća u zamamnom proljeću.
Maurice više ne piše, al pušta da je ispisuje ovo teško nedostajanje, da je nacrta na platnu odsanjanih snova, izgovorenih riječi koje poput svilenih traka šaraju nebo u sutonu. Maurice osjeća njegovu prisutnost. Pronalazi staru čestitku za Božić među davno plaćenim računima, a unutra piše samo: Sunce moje, tvoj netko...
Maurice se osmjehne jer u čestitci nađe i novčanicu od deset kuna, smežuranu i staru, novčanicu, moj bože.
Pa joj bude jasno da brine, on još uvijek brine, a tako je daleko da ga njezine ruke ne mogu pritisnuti na grudi, da njezine svilene trake ne mogu dosegnuti vrhove njegovih novih obzorja, a opet..tako je blizu..bliže od mnogih koje dotiče kao da su tu.
Maurice se boji svojih pjesama, boji se svojih priča.
Zato se samo osmjehuje.
Post je objavljen 15.03.2017. u 21:25 sati.