Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/diogenovabacva

Marketing

Kritika seksofobnog uma

Katkad bivam zapravo patolog. Članak još iz 11. mjeseca, već mrtav, ali ja nisam znao da je umro ni da je živio; tek danas mi je prijatelj dostavio leš. A takav je to članak da bi bilo šteta ne napraviti seciranje.1

Šola ništa ne krije: odmah s vrata prijavljuje svoje stanje šoka, stanje ozbiljne zabrinutosti, pa i gađenja. Što ga je toliko sablaznilo? Činjenica seksualnih tema kao par excellence političkih pitanja. Konkretno: gadi mu se da abortus i prava homoseksualaca budu otvorena politička tema.

Ali traumatiziranost seksom mu ne staje tu. Najveći trn u oku mu je navodna pretvorenost seksualnosti u ''zamjensku religiju'', čija se hostija zove: pilula. Zašto ga pilula toliko pati? Jer bez nje seksualna revolucija šezdesetih ne bi bila moguća. Pilula je zlo zato što je ''ženino tijelo oslobodila za nesputan užitak'', čineći seks bezbrižnim, pa ga onda i imamo puno više nego da je ženama manje bezbrižno.

Dobro, ali što je krivo s bezbrižnošću? Strepnje i brige se obično podrazumijeva kao negativnu stvar, teret na duši, a oslobođenost strepnji kao pozitivnu. Samo po sebi to ne bi imalo smisla nazivati lošim. Jedino ako bezbrižnost ima nešto loše i fuj za posljedicu. No jedino što je tu posljedica je porast broja seksualnih odnosa. Pišimo: iz Šolinog podteksta se, dakle, čita prosta formula: više seksa je više fuj.

Uostalom, sve u skladu s otvorenom deklaracijom seksofobije već i u naslovu. Nema ničega nekoherentnog.

Idemo dalje. Da bi bezbrižnost bila potpunija, dakle da bi postojalo rješenje i za slučaj da se piluli svejedno omakne propust – pokvareni svijet smislio je i ''pilulu za dan poslije''. Šola u njoj nalazi ni manje ni više nego cinizam.

Kako bi glasila opća definicija cinizma? Cinizam, to je negacija u praksi vrijednosti koju u teoriji priznajemo. Znati da je postupanje loše i svejedno tako postupati. Kakvu vrijednost Šola ovdje nalazi iznegiranom? Kaže: pilula za dan poslije cinična je utoliko što želi anulirati dan prije, dakle sam seksualni čin.

Ali nisu ove i one pilule jedino lice ciničkog, nihilističkog zla. ''Nihilizmi u farmaceutskom obliku'' uzimaju mnoga lica. U cinizmu zvanom kondom također se nalazi odvratna spoznaja: On služi da te zaštiti (!?) od osobe s kojom dijeliš nešto najintimnije na svijetu. Bolesni paradoks, štitiš se od partnera s kojim ideš u krevet, od objekta vlastite želje!?

Shvatili smo: Šola optužuje seks u ime seksa. Rekvizite odterećivanja seksa, za češće i lakše prakticiranje, proklinje u ime vrijednosti zvane – seks.

Čekaj... što ja to rekoh? Ček malo! Kako možeš prvo biti seksofob i služiti se formulom što više seksa, to gore, a potom se upravo na ''seksualni čin'' pozivati kao na vrijednost koja ne treba biti anulirana? To su simultano dijametralne pozicije: je li seks onda napokon za tebe nešto fuj ili je seks za tebe vrijednost zbog čijeg anuliranja nešto biva fuj?

Privid kontradikcije dolazi od korištenja terminom ''seksualni čin'', dok zapravo Šola uopće nema na umu sam seksualni čin. Pilula za dan poslije ne anulira njega. Ako smo se jebali, jebali smo se, i to će ostajati kao činjenica i nakon što netko od nas popije pilulu za dan poslije. Ono što će biti anulirano je jedino mogućnost začeća uslijed tog seksualnog čina. Kondomom se ne štitimo od dijeljenja intime s partnerom (dijelimo je i dalje), nego od potencijalnog dijeljenja veneričnih bolesti, ne od nalaženja u partneru objekta vlastite želje (želimo i dalje jednako), nego od potencijalnog začeća s partnerom.

Pišimo: Šola seksualni čin poistovjećuje s mogućnošću začeća, odnosno reducira ga na taj potencijal. Koji ako je poništen, tretira kao poništen čitav čin seksa.

Kontradikcija zapravo nije na djelu zato što Šola, dok govori ''seksualni čin'' i ovdje i ondje, u mislima ipak čini razliku između dvije vrste seksa, pa mu je ovdje ovo, a ondje ono. Pišimo: iz Šolinog podteksta se čita prosta formula: seks je nekad okej, a nekad nije, a okej je samo dotle dok nije bezbrižan. Košer seks, kojeg tretira kao vrijednost na koju se poziva u prozivci, to je onaj u kojem nema ''nesputanog užitka'', a fuj seks, kojeg tretira kao predmet prozivke, je onaj u kojem ''nesputanog užitka'' ima.

Ali ako je razlika samo u prisustvu užitka i bezbrižnosti, zar se radi o činjenju problema od užitka i bezbrižnosti kao takvih? To je onda neki flagelantski imperativ? Drugačije se ne može objasniti da se traži da ne uživamo i ne budemo bezbrižni samo zato da ne bismo uživali i bili bezbrižni. Nesporazum proizlazi iz toga što je Šola i opet nedorečen. Ono što je zapravo imao na umu je da seks postaje fuj ne odmah onda čim je užitak prisutan, nego onda kada je užitak svrha sam sebi, tj. ne biva okajan. Čime seksualni čin može biti okajan? Znamo sve to iz teologije: košer je seks u ime reprodukcije, jer za začeće treba snošaj (pa onda i obratno, seks treba biti samo snošaj radi začeća, reduciran na taj potencijal), te seks kao – Šolin termin – ''izričaj ljubavi'', koji služi kao šira matrica potencijalnosti za ovo prvo, znači kao sveti brak muškarca i žene, u kojem će se rađati novi kršćani za rasti u vjeri.

U tu kočiju svoje agende Šola se ne libi upregnuti i samog Sloterdijka i falsificirati ga na svoju oplićenu poantu. Ne propušta eksplicitno ukazati na znakovitost naziva knjige Kritika ciničkog uma. Mig je jasan: aha, ne samo teologija nego nam evo i Sloterdijkov autoritet postmoderne filozofije kaže da je cinički um nešto fuj i krivo, što zaslužuje kritiku. A cinički um, to je – već smo unaprijed obaviješteni – seksualna revolucija, kondom, pilula, abortus, homoseksualna prava (a još najviše je svemu kriva psihoanaliza, u kojoj je duhovno najprije svedeno na psihičko, da bi na kraju psihičko bilo svedeno na kemijske procese u mozgu, drugim riječima, ubojstvo duše i duha).

Sloterdijkova temeljna dijagnoza po Šoli: ''eto mi smo slobodni, razuzdani i prosvijećeni, ali apatični i depresivni''. Nesumnjivo namjerno, Šola pritom ''zaboravlja'' navesti da premda Sloterdijk – među drugim tzv. kardinalnim cinizmima – uistinu upire prst u smjeru vidova seksualnog cinizma moderniteta, sigurno ne čini to iz pozicije konzervativizma koji traži povratak u predmodernost (imajući nešto protiv činjenja seksa bezbrižnijim i neokajanim u užitku), već onako kako bi to činio i primjerice Debord (imajući nešto protiv kasnograđanske pornografije razuzdanosti kao kulture spektakla).

Ali prije svega, Šola ne razumije (ili se pravi da ne razumije2) značenje osnovnih pojmovnih kategorija iz knjige na koju se poziva. Tri ih je: kulturni idealizam, cinizam i kinizam. Pri čemu se cinizam u tom ne općem nego Sloterdijkovom značenju neodvojivo veže uz kulturni idealizam, kao oznaka pristajanja uz lažne vrijednosti, nasuprot čemu je kinizam, točno obratno od cinizma, oznaka za odbacivanje kulturnog idealizma poštovanih lažnih vrijednosti. Navedimo ogledni odlomak: Budući da je kršćanski seksualni moral izgrađen na uzvišenim lažima, ono nasuprot-tome-reći-istinu poprima agresivnu, djelimice satiričku blasfemičnu crtu. Da Katolička crkva nije tvrdila djevičanstvo Marije pri donošenju Isusa na svijet, onda bezbrojni muževi, obijesno satirični, ne bi došli na ideju poganiti jezik s tom osebujnom vrstom djevice. Da prevedemo u pojmovnik: kulturni idealizam Marijinog djevičanstva, kao baza kršćanskog seksualnog morala – to su uzvišene laži. Ismijavati te uzvišene laži, odričući im poštovanje – to je kinička gesta. Ona je usmjerena protiv lažnih vrijednosti, bivajući na taj način ozdravljujući impuls, u smjeru pravih vrijednosti, pa stoga kinik nipošto nije cinik u pravom smislu riječi: nihilističkog odbacivanja vrijednosti. Ono se događa tek pri pristajanju uz uzvišene laži, jer tek tada sva logika biva temeljno obezvrijeđena i izvrnuta, i stoga su upravo veliki idealisti vladajućih vrijednosti (tako uči Sloterdijk) najokorjelila vrsta cinika.

Šola je propustio navesti i da Sloterdijkova knjiga – ne ostajući neutralna, nego jasno i nedvosmisleno stajući uz kinizam, a protiv cinizma, tj. idealizma – kao punokrvno kiničku gestu identificira i onu svođenja od strane psihoanalize ''duhovnog'' na psihičko. I da ako je Freudu nešto za prigovoriti, onda je to što u svom kinizmu ostaje polutanski, ne ide do kraja. Ili ako je kasnograđanskoj pornografiji razuzdanosti i ostalim seksualnim cinizmima moderniteta nešto za prigovoriti, onda to nije što bi bili kinički, već upravo činjenica da su premalo kinički ili nisu uopće (lažno subverzivni spram tabua, a zapravo reproducirajući retrogradne obrasce). Ni pod razno ne bivaju u Kritici ciničkog uma dezavuirani, kako bi to Šola htio prikazati, emancipacijski procesi u odnosu na konzervativni seksualni moral, koji bi seksualnost htio reducirati na ''izričaj ljubavi'', nego baš naprotiv, vrlo se preporučuje taj kinizam kontra uzvišenih laži. Građanstvo, podvlači Sloterdijk, ne izdiže zahtjeve za kulturnom hegemonijom, a da istodobno ne istakne vlastiti uzorak idealne ljubavi: brak iz ljubavi. Beskrajni romani pridonose tome, šablone građanskog erotičkog idealizma neizbrisivo utuviti u glave čitalačke publike, osobito one ženske. Time nastaje kulturna zagušljivost nepoznatih razmjera: jer, s jednom stranom, ''građanska duša'' želi sudjelovati u radosti ljubavi te žudi za iskustvom njezina pustolovna, vitalizirajućeg, fantastičkog te štoviše osjetilno-strastvena poriva, no, s drugom stranom, mora voditi brigu o tome da ljubav ostane strogo usmjerena na brak, da ''životinjska strana'' ne igra nikakvu ulogu te da se tjelesnost, u krajnjem slučaju, može prihvatiti kao ''izraz'' duševne pasije.

Šolina kolumna da bi bila vjernije naslovljena trebala bi se zvati: Kako slažem čim zinem.



  1. Zato što nije samo do Šole kao Šole i članka kao članka, specifično, nego do diskursa kojem je Šola u službi. Članak je mrtav, ali diskurs živi.@

  2. Više nego među autentično zadojene komade budala, Šola pripada u fenomenologiju pizdunstva (pod ruku s takvim profesionalcima kao Letica, Banac, Prosperov Novak, Jergović...). Patologiju Šole s te strane dao je podrobnije Zvonimir Glavaš jesenas.@



Post je objavljen 11.03.2017. u 15:24 sati.