u sekundi mi je sjeo slon od 2 tone na tanki dio duše koja već danima sanira rane nekih nedavnih i bliži događaja.
skupilo se toga, uvijek je to tako.
usred treninga, usred jakosti, dođe slabost.. I neka je došla, nek se pojavila, bolje sad nego kasnije.
lekcije iz slabosti su nenadmasne, svaka nosi novu spoznaju, nove ideje, nove ciljeve i novu snagu.
ima nas puno, al svatko svoje korake i svoje putove ipak mora proći sam, ta samotna spoznaja, to iscjeljenje, te želje, zablude, pitanja i u konačnici ljude koje ima oko sebe stvaraju čovjekov život i njegova sjećanja.
Shvatila sam da smo svi nepovratno sjebani i da otuđenost i solo igranje samo produljuje gorcinu i ojadenost.
Potrebno je puno snage za ic dalje, za gurat veselo, za jedra koja brode.
I svatko to može dok živi i diše i dok to istinski želi.
Najlakse je odustat od ljubavi, od ljudi, od svega..
Krenite, prvi korak je najteži, ali se isplati otkantat sjebanost.
A
Post je objavljen 09.03.2017. u 23:02 sati.