Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tignarius

Marketing

FRA DIDAK

FRA DIDAK BUNTIĆ (1871.-1922.)


"Sin Mije Buntića i Matije rođ. Stojić, rođen je 9. listopada 1871., na Paoči. Krsno mu je ime Franjo, a u legendu je ušao kao fra Didak Buntić.

18. veljače 1888. godine stupa u franjevački red u samostanu na Humcu pokraj Ljubuškog i tom prigodom svoje kršteno ime Franjo mijenja u fra Didak.
U školskoj godini 1889./90. odlazi na studij teologije i filozofije u Innsbruck i tamo provodi narednih šest godina.
Svečane zavjete fra Didak polaže 22. veljače. 1892. godine , a 29. srpnja 1894. je zaređen za svećenika.
U Hercegovinu se vraća 1895. i zauvijek ostaje u njoj.

Fra Didak je djelovao ne samo kao franjevac, već i branitelj i hranitelj hercegovačkog puka. Bio je i graditelj koji je preobrazio Hercegovinu. Započeo je širokobriješku baziliku 1905. (pokrivena je 1910.), te gradio kanale za navodnjavanje, otvarao škole, elektrane.
Fra Didak je 1909. napisao Memorandum Austrougarskom ministru Burianu ili Spomenica. U tom svojevrsnom faktografskom prikazu tadašnjeg stanja hrvatskog pučanstva i svećenstva u Hercegovini fra Didak piše:
„Ovu Vam spomenicu posvećuje katolički narod u Hercegovini kao jednu kitu cvieća, u kojoj doduše ne ćete naći liepih i mirisavih ruža, ali tim više gorkoga pelina i čemerike, kojim cviećem obiluje Hercegovina, navlastito sjeverozapadna polovina njezina, od željeznice do dalmatinske i bosanske granice u površini od kojih 3.000 četvornih kilometara sa 150.000 žitelja. Prije svega iskrena Vam i topla hvala od čitavoga našega naroda na Vašem trudu i nastojanju oko uveđenja ustava i po tomu svrgnuća težkoga absolutističkoga jarma, koji nam je najviše kriv današnjemu našemu kulturnomu i gospodarskom nazadku.“

God. 1910. proveo je prosvjetnu revoluciju u Hercegovini, sa svrhom iskorijenjivanja nepismenost. Kao profesor na širokobriješkoj gimnaziji prve dvije godine predaje vjeronauk i hrvatski jezik. Kasnije postaje profesor grčkog i latinskog jezika te odgojitelj mladeži. Sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega, a po njegovoj metodi da je svatko u stanju drugoga naučiti ono što sam zna i 2. narod se mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka. To su bili temelji uspjeha u ratu protiv nepismenosti. Mladež, posebice ženska, u pravom je značenju te riječi, prisiljavale fratre, učitelje i učiteljice da ih poučavaju po metodi fra Didaka Buntića. Do kolike časti je uzdigao učiteljstvo potvrđuje činjenica da su se pismeni natjecali tko će postati učiteljem. Fra Didak je imenovao i nadzornike škola. Od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati do 20.000 osoba, a između 1922. i 1943. naučilo je čitati i pisati još 10.000 osoba.

God. 1911. izabran je za direktora Franjevačke gimnazije i na toj dužnosti ostao dok nije 27. svibnja 1919., nekoliko mjeseci nakon raspada stare i osnutka nove Kraljevine, izabran za provincijala. Tada odlazi sa Širokog Brijega na novu službu u Mostar, upravno središte Provincije. U Mostaru ostaje sve do svoje smrti 3. veljače 1922. godine. Fra Didak je bio provincijal hercegovačkih franjevaca od 1919. pa sve do svoje smrti.

Godine 1916. rat je prekinuo fra Didakovu prosvjetnu djelatnost. Krenuo je u spašavanje sirotinje. Pojavila se glad, čiji su uzroci bili raznoliki. Najvažniji je bio rat, ali ga je pratila i Rekvizicija, tj. prisilan otkup stoke od seljaka od strane države po najnižim cijenama, pa nedostatak radne snage, suša... Potaknut glađu i neimaštinom hercegovačkih Hrvata, fra Didak je otišao i u Beč, caru Karlu I.. Umjesto očekivanih darova fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha čim se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove kore.

Među brojnim upozorenjima, zahtjevima i vapajima fra Didak je Sarkotiću napisao: „Kad je ovo ovako... vi nam pribavite nekoliko starih lađa, pa nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti, koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti... Morituri te salutant –pozdravljaju te umirući!“.
Tada su uistinu od gladi umirale desetine ljudi u pojedinim dijelovima Hercegovine, a stotinama, tisućama je prijetila ista sudbina. Slavonija je postala obećana zemlja. Tako je fra Didak u ratnom vihoru organizirao u Hrvatskoj sabiranje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju. Tamo ih je razmještao kod dobročinitelja, te je tako spasio oko 17. 000 osoba. Tisuće Hrvata rasutih po slavonskim ravnicama i sad svjedoči o tome. Koliko je veliko to što je učinio fra Didak Buntić dobro opisuje jedna izjava: “U tadašnjim uvjetima toliku djecu odvesti u Slavoniju i naći one koji će ih prihvatiti i za njih se brinuti graniči s biblijskim čudom mane u pustinji ili Isusovim čudesnim umnoženjem kruha da se nahrani gladno mnoštvo.“ (dr.Fra Ivan Dugandžić).3 Već 1918. godina je bila rodna i malo pomalo su se stvarali uvjeti za povratak djece što je i uslijedilo. Većina djece se vraća u jesen 1918., a ostatak 1919. I poslije 1919. nešto djece ostaje u Slavoniji zbog nedostatka uvjeta za povratak, bilo da su im oba roditelja umrla, bilo da su krajevi odakle su dolazili bili pod okupacijom talijanske vojske, dok su neka djeca i sama htjela ostati kod svojih dobročinitelja.

Nakon što je 1917. godine poručio: „Poslije rata ne ću priznati u Bosni i Hercegovini ničiju vlast, nego bana hrvatskoga.“, grof Tisza je izdao tajnu naredbu 1918. godine da se fra Didak Buntić deportira u Arad. On nije bio samo duhovni vođa nego također istaknuti politički vođa svoga naroda. Gdje je on stajao, stajala je cijela Hercegovina. Hrvatski narod ga je slijedio gotovo slijepo. Bio je član središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice (HNZ-a), prvog udruženja Hrvata političke naravi u Bosni i Hercegovini.
Nadalje, bio je član Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je ušao u Narodno predstavništvo SHS-a. Također bio je član Konstituante i narodni zastupnik. Važno je istaknuti da je bio, kao i većina hercegovačkih franjevaca, pobornik politike Ante Starčevića.
Bio je veoma učen i poštovan fratar. Znao je govoriti njemački, talijanski, grčki i latinski, a razumijevao je francuski. Tako je na kapitulu franjevačkog Reda 1921. godine stekao mnogo prijatelja među europskim provincijalima. Ti provincijali su mu iskazali svoje poštovanje, veliku naklonost i prijateljstvo time što su na svoja sveučilišta rado primali bogoslove Hercegovačke franjevačke provincije. Na audijenciji kod pape Benedikta XV., koja je upriličena nakon kapitula, Sveti Otac se posebno zanimao za ovog pobožnog, jednostavnog i velikog hercegovačkog fratra.

Na početku svog javnog djelovanja stvorio je program i njega ostvarivao. Mislio je kako hercegovačke Hrvate treba uzdignuti kulturno, prosvjetno i gospodarski do stupnja na kojem su se nalazili svi narodi zapadne Europe.

Kao direktor Gimnazije predlagao je franjevačkim provincijalima osnivanje konvikta za profesore franjevačkih gimnazija, a kao provincijal već 1920. predlaže gradnju nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu. Godine 1921. pozvao je inž. Vancaša da napravi nacrt za novi konvikt. Iste godine šalje studente teologije na razna europska sveučilišta, želeći da njihovim povratkom zavlada u Hercegovini novo vrijeme, preporod hercegovačkih Hrvata katolika.

Pred kraj života, 21. studenog 1921. fra Didak je morao braniti sadioce duhana. Ali sada kod nove vlasti. U svom prosvjedu i poruci sadiocima duhana, fra Didak najprije upozorava na razlike u otkupnim cijenama u Hercegovini, Dalmaciji i Srbiji, te između ostalog traži povišicu cijene duhana, ukidanje poreza na duhan, itd…

Početkom god. 1922. objavljen je njegov energični zahtjev za premještaj promrzlih vojnika koji su iz Hercegovine i Dalmacije u kolima za prijevoz stoke otpremljeni u vojarne Srbije i Makedonije.

Preminuo je 1922. godine u Čitluku je u 51. godini života. Baš je tog posljednjega dana bio u Čitluku kako bi izrazio želju za izgradnjom brane u Čitlučkom polju. No, na misi, koju je on predvodio, doživio je srčani infarkt i srušio se na pod. Nakon sat i pol mirovanja fra Didak je preminuo. To se zbilo 3. veljače, a pokop je bio 5. veljače 1922. u Čitluku. Pokopan je u habitu i u štoli u jednostavnom drvenom sanduku. Šesnaest godina kasnije njegovo neraspadnuto tijelo je postavljeno u limeni sanduk, prevezeno preko Mostara i svečano pokopano u njegovoj bazilici na Širokom Brijegu. Medicinski su stručnjaci nakon otvaranja sanduka pronašli očuvano tijelo ovoga franjevca, onakvo kakvo je imao za života."
(preuzeto sa: http://hrvati.org/index).









Iz zahvalnosti velikom Didaku, koji je naučio mog djeda i baku čitati i pisati, još samo nekoliko crtica...

"Velite da škola nije nužna za ženske" - govorio je Didak- "no ja vam kažem uprav na to prilažem važnost, da se naše žene školuju, jer je mjerilom naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene....
K tome je, kako vam je poznato, majka prvi i glavni učitelj svog poroda, a to nitko do dragoga Boga nadomjestit ne može.."

....Bio je radostan, jer je spasio jednu generaciju hercegovačke djece od sigurne smrti. Statistike govore da se tom prilikom spasilo oko 17.000. S druge je strane Slavonija oživjela zdravom krvlju mladih Hercegovac.
Spravom pjesnik Domjanić kaže:

"Ti si nas branio od zla i gladi
Naraštaj čitav spasio mladi
Dao si kruha i duhovne hrane
Zato ćeš živjeti u davne još dane!"

(Kršni zavičaj, lipanj 1972)




Post je objavljen 22.02.2017. u 16:00 sati.