Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/laloba

Marketing

Depresija, I. dio


Depresija nikako nije moderna bolest, ali će nažalost do 2020. godine postati vodeće mentalno stanje koje će još više i intenzivnije otežavati naš svakodnevni život. A kakvo je to stanje? To je stanje vrlo niskog raspoloženja, odbojnost prema uobičajenim aktivnostima. Sve to dovodi do negativnih emocija koje počinju obuzimati čovjeka i njime vladati. Tuga, tjeskoba (anksioznost), napadi panike, bezvoljnost, tupost, gubitak libida, poremećaj spavanja, otuđenost od svijeta, bezvrijednost, povrijeđenost, gubitak apetita ili prejedanje, razmišljanje o suicidu, izvršenje suicida… su samo neki od simptoma koje depresivna osoba može snažno osjetiti, poželjeti i učiniti.
Svi mi ponekad osjetimo i tugu i tjeskobu i bezvoljnost. No, kada govorimo o depresiji, ovakva stanja traju do dva tjedna i više. Vjerujem da u većini slučajeva, ovakva stanja traju puno duže dok osoba koja kroz njih prolazi ne potraži pomoć. Depresija je, bez obzira na svoju raširenost, još uvijek vrlo stigmatizirana. Razgovarajući s ljudima u svojoj okolini, primjećujem kako mnogi imaju poteškoća u razumijevanju ovakvog stanja. To je sve u glavi, imaš previše vremena za razmišljanje, pa što ti fali, imaš muža/ženu i djecu, imaš posao, imaš stan, imaš auto, zdrav/a si, lijep/a si, samo su neke od izjava koje ljudi u svom neznanju znaju izgovoriti osobi koja se nalazi u teškoj patnji.
I onda, nerazumijevanjem okoline, ne dobivanjem potpore od svojih najmilijih, depresija još više dobiva na svojoj veličini, duboko se ukopavajući u tijelo i u um. Kao nenajavljeni gost kojemu je toliko dobro da ne želi nikako otići. Za depresivnu osobu to su svakodnevne borbe. Dani, koji bi trebali biti ispunjeni nadom, željama, stvaranjem novoga, pretvaraju se u dane u kojima se odvija „druženje“ sa strahovima, napadima panike, anksioliticima, antidepresivima. Dugi su to dani (a još duže noći). Dani kada bi se najradije ostajalo ležati u krevetu i čekalo, čekalo zacjeljenje. No, vanjski svijet čeka. Čeka obitelj, posao, čeka život. Osobe su rastrgane. Pokušavaju balansirati svoje živote, dovesti sve u stanje privida, kako nitko ne bi uočio raspadanje kroz koje svakodnevno prolaze. Depresija pokušava u toj rastrganosti prenijeti poruku. Pokušava reći da je vrijeme za promjene, vrijeme kada se nešto ili napušta ili mu se drukčije treba pristupiti. No, te promjene koje bi se trebale dogoditi, često se znaju odgađati, jer vrlo je bolno priznati da se došlo do ruba. Bolno je priznati istinu koja bi unijela totalni preokret u život. Ta bol udaljava od jasnoće, jasnoće da je upravo ta istina uništavanje te iste boli.
Odgodu priznavanja boli i priznavanja da je pomoć potrebna vjerojatno mnogi čine, dok konačno ne dođu do samog dna. Kada nepodnošljivost života uzima tako potrebni nam kisik, borba za udahom i izdahom podsjeća na astmatični napad, kotrljanje suza iz očiju drže lice nabubrenim, teški željezni uteg kao da sjeda na želudac, a srce želi polomiti rebra, rastvoriti prsa i izletjeti van. Kada noći postanu još mračnije, a jutra tako daleka. Kada ni tableta za smirenje više ne pomaže. Kada životi u kojima se nalaze donose samo još više nasilja, udaraca, gubitaka, mržnje, smrti. Sve to postaje previše za čovjeka.
Konačno si neki priznaju da im je potreban oslonac, da im je potreban netko tko će imenovati sve ovo kroz što prolaze. Tu sada nastupa ogromna hrabrost, gdje osobe odluče iskoračiti iz boli i pronaći rješenje. Psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti, duhovnici su oni koji pomažu u procesu zacjeljivanja. Oni su tu da zajedno s tom osobom pronađu uzrok takvog stanja. Oni su tu da usmjere osobu, pomognu joj da pokupi dijelove sebe, ponovno otkrije jakost u sebi. Samo, treba napomenuti da antidepresivi, anksiolitici i terapeuti nisu ti koji rješavaju problem. Problem, u konačnici, rješava osoba koja se u tom stanju nalazi. Naravno, uz ogromnu pomoć svega navedenog. Sve su to sredstva koja su u samom početku bila potrebna, ali ne i primijećena, a samim time i priznata. Nikada nije jednostavno priznati problem, priznati da bi se radije izabrala smrt nad životom. Sve su to signali koji govore da se treba okrenuti sebi, sebi malenom djetetu kojemu je potrebna zaštita od velikoga svijeta.
Život je patnja i patimo svaki dan. I bol je bol. Ona se ne mjeri s tuđom boli. Moja bol je moja. Tvoja bol je tvoja, vaša je vaša. No, tvoja ili vaša ne umanjuje moju, niti moja tvoju ili vašu. Jer kada bismo mjerili svoju bol s tuđom, onda naše boli nemaju šansu nad tolikim bolima ovoga svijeta, zar ne? Stoga, nemojmo mjeriti, već nađimo suosjećanja, čak i kada tuđu bol ne razumijemo. Naravno da možemo imati različite stavove i pristupe prema depresivnim stanjima. No, treba imati na umu da mi uistinu ne možemo znati nečiji unutarnji svijet, njihove borbe, njihova ropstva, njihove oštećenosti. Žao mi je svih onih koji još uvijek nemaju snage priznati da im je potrebna ogromna pomoć. Žao mi je onih koji nemaju razumijevanje okoline. Žao mi je onih koje ušutkuju, a oni vrište cijelim svojim bićem da im se pomogne. Žao mi je što tako lako stavljamo ljude u ladice. Žao mi je što tako lako bacamo kamenje na čovjeka kojeg je kamenje već odavno zatrpalo.
Ako već ne možemo razumjeti, za početak je dovoljno osobu barem saslušati. To je već mnogo. Koliko je sada onih, pored vas, pored mene, koji svojim očima, svojim pogledom, traže upravo nas, da ih saslušamo, zagrlimo, utješimo. Djeca, tinejdžeri, majke, očevi, prijatelji, bolesni, nemoćni, stariji koji nas trebaju. Mnogo ih je. Svatko ima svoju priču.
Meni je jedna takva priča ispričana, a iskustvo te osobe prenijet ću u sljedećem blogu.

„Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i – sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koji ni ronioci ne poznaju.“
Hans Christian Andersen





Post je objavljen 22.02.2017. u 00:51 sati.