Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/everflowing

Marketing

Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Dio 3.

DAN U VELJAČI

Očeva smrt je službeno bila moj prvi susret sa smrću općenito. Nekoliko puta prije toga sam čula da je netko umro, ali taj netko je uvijek bio netko meni dalek, nebitan. Nisam znala što znači nekoga fizički izgubiti, jednom zauvijek. Onda je otišao on. Njegov odlazak pogodio me poput groma iz vedra neba, unatoč tome što je takav ishod bio očekivan. Bolovao je od raka, stanje se pogoršavalo i bilo je jako malo nade da će se oporaviti. Pa ipak, nada je umrla posljednja, zajedno s njim.

Prethodno tomu, nikada nisam imala susreta s duhovima, dušama umrlih ljudi, itd. Ali jedan određen period nakon njegove smrti sam jasno mogla osjetiti njegovu prisutnost posvuda u stanu, naročito u sobi u kojoj sam spavala neposredno pred njegovu smrt. Noću bih pred san često iznenada otvarala oči zbog osjećaja da me netko promatra. Ne bilo tko, on. Povjerila sam se majci, i ona me pokušala utješiti riječima da je on rijetko boravio u toj prostoriji i da si vjerojatno umišljam. Ali moj osjećaj je bio snažan, snažniji od mašte. Ja sam znala da je to on.

Ne sjećam se kad točno, ali taj osjećaj je uskoro prestao. I dalje bih noćila u toj sobi, ali više nije bilo onog znanja da je on tu, da me promatra. Razumjela sam da je njegov odlazak za mene bio izuzetno stresan i bolan, pa sam u skladu s time očekivala da ću ga često sanjati, da ću imati noćne more i sl., ali to se nije desilo. U snovima od njega ni traga ni glasa. Spavala sam relativno mirno.

Onda se, skoro godinu dana kasnije, pojavio. Bio je odjeven u čistu, kariranu košulju, nalik onoj koju je često nosio. Obrazi su mu bili puni, lice mlado i zdravo. Ne sjećam se točno radnje sna, ali znam da sam bila začuđena njegovom pojavom. Bila sam itekako svjesna da on „ne bi trebao“ biti tu, jer je mrtav. Vrištala sam i plakala: „Tata, ostani ovdje! Tata, nemoj umrijeti!“ Bacila sam se na koljena i preklinjala... On je samo stajao i šutio, promatrajući me svojim velikim očima punim ljubavi. Probudila sam se sva u znoju, u šoku. Istog dana sam majci prepričala svoj san. „Kćeri, tvom ocu je za dva dana rođendan“, rekla je.

Nekoliko godina za redom uredno sam ga sanjala do dva dana prije rođendana. Čitave godine od njega ni traga ni glasa, ali u veljači me obavezno obilazio u mojim noćnim lutanjima. Sjedila sam tako na njegovom grobu, promatrajući njegovo ime ispisano na nadgrobnom spomeniku. „Kako? Zašto se ovo događa?“ pitala sam se.

Nakon izvjesnog vremena, mojim se umom prolomilo jedno sjećanje... Vodili smo razgovor, on i ja, sjedeći na balkonu pod noćnim nebom. „Tata“, govorila sam, „ja slabo pamtim datume. Molim te, uvijek me podsjeti barem dva dana unaprijed da ti je rođendan, kako bih ti ga na vrijeme čestitala.“

Zapamtila sam taj dan u veljači, i tata me više ne mora podsjećati.

Vaša Flow.

Post je objavljen 13.02.2017. u 20:20 sati.