Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

Marketing

Vojna krajna i srodne bljezgarije

Ovo je životna epizoda koja se zbila dok sam očito bila na nekim drogama, kojima ne znam pa budite milostivi.

Iza faxa sam se našla u iznimno čudnoj fazi. Pucale su me kojekakve krize identiteta, postojanja, tko sam ja i kuda idem, i zašto pobogu tamo. Navodno je to normalno, ali u istima sam se zbilja loše snalazila.

Poslala par prijava za posao i nisam odmah dobila posao. Gle čuda. Mom osobno krizom trenutku krizirala je i država. Do današnjeg dana i država i ja smo povećale industrijsku proizvodnju i jako smo važne.
I tako sam poslala kojekakove upite za vojsku.
Znam, ali ne znam o kojoj se drogi radilo. Zbilja. Ta morska ideja mogla je biti samo proizvod droge, niti jedna osobna kriza nikad ne bi smjela imati takve rezultate.

I dobila odgovor. Odjeb lansiran. Ako zaključe da ipak zadovoljavam (koga da mi je samo znati?), javit će, al ono, keep your day job. Čak i za služenje roka.

Zašto je to čudno?

Oni u prijavi nisu nikako mogli vidjeti da imam problem s hijerarhijom i autoritetima(osobito bez pokrića). Nisu nikako mogli znati da sam teška i zajebana. Nigdje nije pisalo da ne jedem meso jer nisam u stanju ubit svoj ručak. Nisu nikako mogli znati da sam višestruko i višekratno hendikepirana za vojno zanimanje.

U tom trenutku znali su da sam magistar tehničke struke.
U tom trenutku znali su da se aktivno bavim sportom.
U tom trenutku znali su da sam odlično zdrava i fizički sposobna.
U tom trenutku znali su da govorim više od jednog stranog jezika.

U kojem svemiru nisam barem na papiru i slici bila dobar kandidat?

I sad oni pričaju o tom kako dečke treba naučiti spremati krevete i biti u krizama na nivou zadatka. O tom kako vojska nije samo nasilni aparat ovo i ono. Ali nikad se ne zna, eto vidite kakvo nam je okruženje...

U današnje vrijeme kad je haker vojsci dragocjeniji nego bombe, kad dronovi mogu riješiti ono što su nekad radili ljudi u rovovima, kad rat i vojska nisu ni blizu idejama koje su do sad postojale. Sad bi oni uzgajali pješadiju.


Nije to samo to. Istok Hrvatske je i dalje duboko oštećen ratom koji je ovuda prošao. Ovdje je najviše siromašne djece. Djece koja realno nemaju šanse pa će se uhvatiti vrlo često za mogućnosti koje su im na raspolaganju i budimo realni nisu sjajne; priča se svodi na bog, domovina, nacija. Najbrži način za mobilizaciju.
Posadi parnaoju i čekaj da naraste. Vidite kak smo jadni i bijedni, a zamislite kako će tek bit kad...dođu oni.

Daleko bilo da je tragično što me nisu primili u vojsku. Za dva tjedna bi me izbacili ili ne bi ni otišla jer bi droge popustile.
Ljudi čine čudne stvari kad misle da nemaju šanse, a previše ljudi danas nema šanse. Ne prave.
Prebrojte koliko ljudi je otišlo i prestanite se baviti kretenskim idejama. Zbilja.


P.S. implementacija vojnog roka kreće čim preselimo u Visoku

Post je objavljen 04.02.2017. u 13:35 sati.