Moj je otac mogao biti bilotko. Mladom čovjeku digla se piša, poseksao je moju majku – a moja je majka mogla biti bilotko – i iz žlice sluzi nastao sam ja.
Zanijet negdje, u nekoj sam se državi rodio, od oca porijeklom od negdje i majke porijeklom od negdje.
Na državu mog rođenja to nije utjecalo.
Kasniju interakciju države i mene definirale su većinom nužnosti, tek ponekad (moji) svjesni odabiri.
Ponos, rekoše mi moja bilotko majka i moj bilotko otac bilogdje, negdje gdje sam se slučajno rodio iz globalno istovjetne žlice sluzi, ponos je uvjetovan razvojem; činjenjem ili nečinjenjem. Nisi ponosan na kišu, na Buško Blato, na amazonsku prašumu, na veliku kitu. Nisi ih ti stvorio. Ponosan si na svoj osobni razvoj, na tuđe poštovanje koje si stekao; na svoja odricanja, svoje odabire, na svoja djela, ponajviše na ona, koja si platio pošteno, koliko i skupo.
Tako mi, otprilike, rekoše.
Vremenom, mijenjao sam gradove, države, škole, fakultete, prijatelje, firme.
Svi su ti gradovi, sve te države, škole, fakulteti, prijatelji i firme bili spojivi sa pridjevima; proizvoljnima ili očitima – ugodni, bitni, zamjenjivi, marginalni, izgubljeni.
Formirali smo se međusobno, u hodu kroz vrijeme više nego u hodu kroz prostor.
U hodu kroz prostor shvatio sam da je pletivo selekcije tim uže a etiketa pripadnosti tim veća, što je prostor manji, statičniji, usmjereniji sam na sebe i sam sebi mjerilo umišljenog značaja.
Australcu je dovoljno da si iz Europe.
U Europi, kao Slaven ili German ne prolaziš isto.
Na Balkanu, bitna je država.
U balkanskoj državi, gleda se grad porijekla.
U gradu porijekla, bitno je porijeklo roditelja i kvart adolescencije. Dečki iz Pruđa, dečki s Bukovca: čo'eče, dva svijeta. Dva reda sisavaca, oba uvjerena u svoju superiornost i nemiješabilnost. Malo kao dečki s Tijarice i dečki sa Voštana. Iz Privlake i iz Andrijevaca. Zna se, ipak, tko je tko, i tko koga po šibice šalje.
(Opciju kuišono ne – ne, ne kužim…)
I onda to sa ponosom dečka iz Privlake, Tijarice, Zapruđa, Zagreba ili Splita, Hrvatske ili Srbije, Balkana ili zapadne jugoistočne Europe, južne ili srednje, iz Europe ili Azije ili Australije. Sve silni ponosi.
Ponosi, što su očevi, koji su mogli biti bilotko, poseksali majke, koje su mogle biti bilotko, i što su se slijedom rađali ponosni klinci, bilogdje, ni krivi ni dužni (za početak). Klinci, ponosni na slučaj rođenja baš u Tojšićima, Vrapčićima, na Medveščaku, u Sremskoj Mitrovici. Niti ćunom mrdnuli, drvo posadili, kuću sagradili, struku izučili, djecu ljudima odgojili, ali ponosni; ponosni što su iz Utrina, iz Splita, iz Hrvatske, Hrvati, Srbi, Kosovari.
Proud to be…
Ponosni istim aršinom na Andrića, Đikića, Teslu, Gotovinu, Ujevića, Šešelja, Karadžića; na korupciju, emigraciju, nelustraciju, selo svoje, selo moje; nema veze, ponosni bezuvjetno, all inclusive na sebe i svoje. Ponosni bez učešća, jedino ne na rate, to nikako. Ako si pravi, sve ili ništa; ponos je nedjeljiv, ponos je jedan. Nećemo se dijeliti u ponosu. Na to smo ponosni.
Proud to be…
I na tradiciju ponosa bez doprinosa i učešća smo ponosni. Pogotovo na to.
(Eksplicitno ovdje izuzimam sve one, koji jesu učestvovali; sa srcem, sa osjećajem ispravnog, i koji se time ne busaju u prsa javno. Izuzimam sve one, koji nisu bianco i all inclusive Proud to be… )
Ponosni smo tako na ženu majku predsjednicu, na naše dečke, na svoje ljude, na prepoznatljivost huligansku, na naše bengalke, na istjerane azilante, politikantske kalkulante, na otišle obitelji i kadrove; mi smo ponosni. Ni luk jeli, ni luk mirisali, i baš tim više – ponosni. Na našu Blanku, našeg Filipovića, Lučićku, na rukometaše.
A ja?
Rođen u državi, na što i na koju nisam imao utjecaj niti opciju odabira, začet od oca bilokoga i majke bilokoje, bilogdje; pukim slijedom vremenski ograničenih okolnosti mijenjajući sredine, društva, zanimanja, diskretno, u tišini vlastita četiri zida, ali ne u bilokojem kutu, svojoj sjeni šapćem tek – Proud to be… myself…
Post je objavljen 25.01.2017. u 12:14 sati.