Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ellika

Marketing

VUŽE

- Opet mi je neko noćas podojil krave...
Podigla sam pogled radoznalo. Gledao me ozbiljno, u njegovom glasu osjetila se nervoza i ljutitost.
- Netko vam je bio u štali? - i samoj mi je pitanje zvučalo priglupo, bezvezno, ali trenutno je to bilo jedino što mi je palo na um.
- Ma kaj bi mi bil v štali... - odmahnuo je srdito rukom. - Onaj stari vrag, onaj coprnjak mi doji krave.
- Kako to mislite?
- Na vuže.
Nisam se mogla suzdržati. Vidio je da sam se nasmijala.
- Je, je...samo se ti smij...vi mladi ništ ne vjerujete...ali je istina. Bilo ih je troje u selu, one dvije coprnice su umrle, ostal je još samo ovaj stari vrag. Našel sam pod kravama mlijeko, danas je bilo 5 litri manje. Ima vuže u kući, zna sve kak treba i mlijeko samo curi niz vuže u kantu. Živa istina!
Vrtoglavo sam razmišljala...da li da prihvatim igru, uozbiljim se i dam mu još materijala pa nek se narod veseli...nekad je to bio moj način; kad bih naišla na priče u kojima je ljudska glupost izlazila iz svih gabarita, znala bih dodavati ulje na vatru, dodati još neki sočan začin, a sugovornik bi doslovno skakutao od sreće što je naišao na istomišljenika.
Preda mnom je stajao čovjek od nekih šezdesetak godina; pade mi na um kako, iako ga dugo znam, zapravo uopće nemam pojma koliko mu je zaista godina. Bio je jedan od većih proizvođača mlijeka iz susjednog sela, vrijedan čovjek, pratio sve trendove u proizvodnji, navratio bi tek ponekad kad ne bi shvatio svog knjigovođu. Knjigovođe ko knjigovođe, šepure se vokabularom, zakompliciraju i najjednostavnije, bez imalo empatije i razumijevanja za one kojima knjigovodstvo baš i nije u malom prstu.
Ne. Nisam ga željela praviti budalom. Dovoljno ga budalom prave svi ostali; od države, otkupljivača...dovoljno je to što plodove svog rada doslovno poklanja i što zarađuju svi osim njega.

21. stoljeće. Stoljeće napretka u tehnologiji, stoljeće čuda neviđenih. Globalizacija. Sve što je nekada bilo nezamislivo danas je tu, pored nas. U nesebičnom smo zagrljaju velike europske obitelji. Čeznemo za njenom i najmanjom pažnjom, kao najmlađe dijete ljubomorno na ostalu braću...trudimo se, o zaista se trudimo da zamijeti svako naše djelo, svaki naš pokušaj dokazivanja lojalnosti...a ona nas nesebično upućuje u sve tajne moderne obitelji...odgaja nas i preodgaja, upućuje u čuda bjelosvjetska o kojima su naši preci mogli samo sanjati.
U neka prošla vremena, kad bi mlada dolazila u novu obitelj, donosila bi miraz, svoj doprinos budućoj obitelji. Nismo ni mi došli gologuzi...a ne...Mi imamo Vuže. Ma kakva izmuzišta, kakvi mliječni roboti...kajgod! Vuže! Istinabog, još ga ljubomorno čuvamo od očiju nove obitelji, ali doći će i naših pet minuta.
Samo nemojte im kasti. Još ne.
Pssssssst!!!

Image and video hosting by TinyPic

"Coprnica", I. Generalić











Post je objavljen 23.01.2017. u 11:16 sati.