Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Propušteni pozivi i neodgovorene poruke

Ekran je uporno pulsirao i zloslutno razbijao mrak u prostoriji dok je Jeff Beck svirao nevjerojatan solo na pjesmi 'What God Wants, Part III' Rogera Watersa. Zanimljivo kako nas stvari koje kao da nisu s ovog svijeta uče o svijetu u kojem živimo. Podsjeća me na vječan ples pozitiva i negativa. Postoje jedno zbog drugog, a istovremeno su međusobro apsolutno oprečni. Baš kao svi oni klišei o svjetlosti i tami ili dobru i zlu. Ali ubrzo se sve balansira kako intenzitet djelovanja Ibuprofena jača. U tom trenutku je savršeno uokvireno ono što u posljednje vrijeme iz navike zovem životom. Propušteni pozivi i neodgovorene poruke me prate kao konstantan podsjetnik da taj isti život ide dalje čak i kada sve naizgled stagnira.

Kaos je proces, privremeno stanje stvari. Današnji dan je tek stanica na dugom putu iz nereda u red. Ovih dana rijetki žive u sadašnjosti. Ja sam nezainteresiran, a koji je tvoj izgovor? Međutim, što ako je sadašnjost zbilja jedino što postoji, a sve ostalo su promašeni koncepti proizašli iz našeg ograničenog poimanja vremena? Budućnost, nepoznata i neminovna je samo stvar percepcije. Jučer je tek odbačeno sada. Ne postoji dan u kojem nisam maštao o povratku u prošlost, ali mi ljudi možemo egzistirati samo u jednom trenutku, u otkucaju sata koji se nikad neće ponoviti. Nemamo prošlost, već samo pamćenje, subjektivno i često krhko. Osim ako ti trenutci nikad nisu niti postojali, već smo postojali samo mi, i sada smo još uvijek ondje. Izgubio sam potrebu tražiti istinu. Radije pišem laži u kojima se mogu izgubiti do mjere da ne čujem prokleti telefon. A onda mjesto odakle te slatke laži dolaze odjednom nestane...

Ma koliko puta kretao iznova, rijetko više nudim nešto novo. Koračaš li tankim ledom, uputno je vratiti se svojim koracima, ali što ako tako samo pojačaš pukotine koje nikad nisu bile dublje? Najbolje dijaloge nikad nisam stavio na papir, ostali su u snovima. Nije mi trebao nitko dok sam imao praznu stranicu. Sve što sam napisao je u konačnici samo mješavina moje osobnosti i svega što sam pročitao, što će reći da sam u najboljem slučaju autentična kopija. Odbio sam biti kao toliko njih, kojima je bilo što dovoljno dobro. Zapravo je devedeset posto čisto smeće, čak i za moje standarde. Ništa nije više puta viđeno od zamisli da si poseban. Ali zapravo sam bio ljubomoran na njih, jer ostati bez riječi iza kojih možeš stati nije kreativna kriza, već bijedna kapitulacija i afirmacija slabosti. Kada sam okrenuo leđa praznoj stranici, izdao sam više od brzopletog obećanja da nikada neću stati. Zato danas stojim iza ovih riječi. One nisu fasada, jer fasade nema. Nema ničega kada nisam svoj, samo prazno postojanje. Nema ništa posebno u postojanju ako to nisi ti.

Image and video hosting by TinyPic
Photo by Lasse Hoile

Propušteni pozivi i neodgovorene poruke stoje između mene i mira. Ekran još uvijek pulsira u mraku poput svjetionika na ogoljenoj hridi, negdje u prostranstvima otuđenosti. Toliko puta su se morski valovi razbili od njega, ali on ustrajno treperi, slijepo služeći društvu koje ga je stvorilo. Suprotno zdravom razumu, poželim čuti još jednom. Strast pogazi intelekt svakom prilikom. Taj glas, tih i ugodan. Tekstura moje propasti, sve što sam ikad poželio. Baš poput spomenute hridi, koja bespomoćno očekuje novi morski val da se razbije o nju, znam da ću odgovoriti. Ali i najtvrđa stijena samo naizgled ostaje ista, s vremenom će erodirati do točke nestajanja. Očekivano, mi ljudi nismo stijene, naša razboritost je kudikamo poroznija. Snaga volje ili obični defetizam u obračunu sa neminovnosti onoga što u posljednje vrijeme iz navike zovemo životom? Više nisam siguran da postoji razlika.


Deset godina pisanja na ovoj stranici, hvala svima na čitanju!


Post je objavljen 22.01.2017. u 23:45 sati.