Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/suncokreti11

Marketing

Ne budi opcija ...

"Ne budi opcija nekom tko je tebi prioritet"

Neki dan sam naletila na ovaj citat meni nepoznatog autora i iskreno sam se zamislila nad njime. Ove tako jednostavne riječi su me potaknule na moja duboka razmišljanja.

Zapitala sam samu sebe, o Bože, koliko puta je tome baš tako u životu? Koliko često se zavrti priča upravo u smjeru da nekom tko je tebi prioritet ti budeš samo jedna od opcija u životu?

Zvuči tako banalno, ali ustvari je tako životno.

Vrteći kroz glavu kronologiju svojih odnosa, radeći retrospektivu svog osebujnog života shvatila sam da mi se ponekad znalo dogoditi upravo to - bila sam opcija nekim ljudima koji su meni bili vječiti prioritet.
I nije tu stvar samo famoznih partnerskih odnosa, tu su i oni prijateljski odnosi.

Tužno je kad jednom shvatiš da je bilo tako, da si davao sebe, da si davao svoj maksimum u nekom odnosu, a za uzvrat si dobivao samo mrvice i što je najgore, bio si zadovoljan tim mrvicama kao da ti je netko servirao svijet na dlanu.
Nekako kroz maglu sjećam se svih onih poslanih poruka na koje nisam nikada dobila odgovor, ili ako i jesam, tada bi taj odgovor došao kroz nekoliko sati ili ponekad sljedeći dan, nekad bi poruka ostala u zraku, nepročitana, sama. Kao da pričaš sam sa sobom. Jadno!

Sjećam se svih onih upućenih poziva na koje ne bi dobila odgovor taj trenutak, već sutradan ili nakon čak nekoliko dana. Dobila bih neki loš odgovor prepun loših laži, muljanja i odgovor beskonačno jadnih i šupljih izgovora. I što je najgore od svega - sve bih te priče uredno popušila, kao neka mulica, uvijek bih našla neka glupa opravdanja za dotičnu personu.

Zašto opravdanja? I danas se ponekad pitam, zašto uvijek nalaziti opravdanja za nečije postupke?

Danas znam da za poneka ponašanja jednostavno nema opravdanja. Nema ih za mene sada, u mojoj glavi. Ne pristajem na opravdanja, ne zanimaju me više.
Izgovori tipa: nisam ti se stigao javiti, su mi postali jadna i šuplja priča i ne pušim foru: nisam stigao, jer za poslati poruku ti treba cca 20 sekundi, za nazvati nekog ti treba još i manje i nema opravdanja, jer ako ima volje, tada ima i načina i na ništa manje od toga ne pristajem. Više ne, mislim da je bilo dosta za ovaj život!

Ima tu još masu prozirnih i jadnih izgovora kojima se služe oni nasuprot nas kad si ti njima samo još jedna od opcija u životu. Kad si im dobar samo onda kada to njima odgovara, samo onda kad njima treba...Jebeš takav odnos!

Tada nisam kužila da sam samo opcija. Sada to s ovoliko godina i sa svim svojim stečenim životnim iskustvom to kužim. Osvijestila sam taj dio. Osvijestila sam dio kada postaješ opcija, osvijestila sam dio kada treba stati i reći: e sad bi bilo dosta!

Kažu da nikad nije kasno i da učiš cijeli život. Istina, zaista učiš cijeli život, ali neke stvari bih svakako voljela da sam naučila prije, manje bi boljelo, bilo bi manje ožiljaka, možda bi bilo lakše. A možda i ne. Tko će znati? Valjda je to taj neki životni put sazrijevanja koji svi jednom moramo proći. Valjda svakom od nas sve dođe u neko pravo vrijeme, sve te životne spoznaje i mudrosti. Valjda!

Danas, s ovoliko godina, opet mi se dogodi upravo neka takva situacija, ali puno rijeđe, valjda je prepoznam na vrijeme pa reagiram odmah i sad.
Danas, s ovoliko godina i sa ovim životnim iskustvom ne dam se više toliko dugo zajebavati. Nekad bi to moje dozvoljavanje da te netko zajebava moglo trajati poprilično dugo vremena, danas više ne. Opametila sam se na neki način, odrasla sam. Granice tolerancije su mi se poprilično smanjile, ne pušim više glupe i prozirne priče, igranja igre opcije - prioritet, igram dok je meni zanimljivo i dok vidim smisao u tome, ali jednom dođe i tim igrama kraj. Nekako, jako brzo dođe kraj! Jednom se stavi točka na kraj rečenice.

Volimo mi žene tako malo zabudaliti na neki svoj poseban način.
Volimo nalaziti opravdanja za neke loše postupke, volimo nalaziti izgovore za situacije u kojima izgovora nema, volimo vidjeti trag nečega u ničemu, volimo se nadati tom nekom pozivu, volimo vjerovati da će se on upravo i samo radi nas promijeniti. Volimo, da, ali čemu? Zašto? I do kada? Ima li to sve uopće smisla?

Ne znam kako drugi, ali ja sam s vremenom postala poprilično brutalna u tom smislu i izgovora za neka ponašanja jednostavno ne nalazim, niti ih ne želim nalaziti. Isto tako, opravdanja za neke stvari nema, jer ne želim niti slušati, ne zanimaju me.
Neka pravila ponašanja u odnosima se znaju. Ma čak to i nisu pravila.

Jednostavno, ako neku osobu poštuješ, cijeniš, voliš na neki svoj osobit način, želiš ju zadržati pored sebe kao prijatelja, partnera ili kako god, onda je vrlo jasno kako ćeš se ponašati prema dotičnoj osobi. Ne postoje pisana pravila ponašanja, ali generalno, neka pravila u odnosima postoje i svi ih vrlo dobro znamo. Čak tu nije pitanje pravila, već one ljudske empatije, suosjećanja, bit je onog što bi svi trebali imati u sebi a to je ona fer igra.

Ali eto, takve nesvjesne igre prioritet - opcija se dogode u životu svakom od nas, nekom jednom, nekom nebrojeno puta, nekom je to stil života jer jednostavno ne zna drugačije nego tako.
I možda u tome nema i ništa loše dok netko od njih dvoje ne pati, dok ne boli, a iskreno, prije ili kasnije nekog zaboli i to jako zaboli ....







Post je objavljen 20.01.2017. u 14:49 sati.