Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crnoruzica

Marketing

Crveno

U glavi, ti neki zidovi. Osjećam misao, pulsira naslonjena na dovratnik. To više nije isto mjesto, nisu to iste ulice, ni isti ljudi. Kojih nije ni bilo.
To odavna i nije moj stan, šuljam se kroz sobe, vučem se kroz umišljaj.

On mi je dao Ime. Nikada me ne zove tako. To je on. Znaš one ljude koji se pomalo i uskraćuju. Ne znaju što bi. Pa se događa i da ne zna što bi mi rekao, događa se i da nisam bitna i da sam bitna na krivi način.
Ne znam što vidi kada me pogleda, ali nakon godina i godina zajedničkog života, pamtim tek nekoliko pogleda. Onih pogleda. Koji su mi značili sve.

Nije od onih čiji ćeš Pogled uloviti dok ste okruženi ljudima. Nikada u javnosti nisam pomislila „ja sam njegovo sve“. Nisam često ni kada smo sami. Jesam li zbog toga nesretna?

Kaže da imam više nego ijedna druga žena. Šutim. Znam da je to istina. Kaže da mi je bolje nego ijednoj drugoj. Kažu da bolje od njega ionako nema. A ja znam, u tišini, da ga ima i gdje ga nema.
Jesam li ja sa svojim hodnicima u glavi mjesto kojem je teško prići?

Voli me. O, znam.

Gušim se u svojim dubinama, sama. Znam da neće shvatiti zašto. Ni zašto moram, to što moram. Ni zašto mi nije dosta čak niti Sve. Ni što tražim noću u svojoj glavi, koje kaveze lupam, koje trofeje glancam, koje odbacujem u najdalji kut,...

Reći će piši. Piši o bilo čemu. Neće mi smetati. Piši.
I vjerojatno će me umjesto objašnjenja jebati isto i drugačije, onako kako neću znati položiti obranu, onako kako zna da želim, onako kako smo spriječeni mjestom i vremenom.
Urezat će se u mene još dublje. Nego. Jučer.

Dovoljno da ga ponekad mrzim!

Mrzim ga kao tišinu. I težinu prostora.
I dane kada nismo najbolje.
Dane kada poželim nekog drugog.

Istog dana,
šutnjom mu grizem obraze,
izazivam ga bijesom,
svjesna da je uvijek moj početak i moj kraj.


Post je objavljen 19.01.2017. u 09:55 sati.