Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/drugaciji

Marketing

sapun ne pomaže

Čuo sam jučer priču koja je od davnih dana upisana u moje pamćenje.

Vozili se u vlaku svećenik i proizvođač sapuna.
Upita svećenika proizvođač: Hej, ja ne vjerujem da postoji Bog, jer ako On postoji - zašto su ljudi tako grešni, kradu, lažu, rade tolike loše stvari...
Svećenik je samo šutio...
nakon nekog vremena vlak je usporavao i prolazio kraj igrališta punog djece.
Svećenik kaže: Znate što, ja jednostavno ne vjerujem da vaši sapuni išta pomažu i da rade svoju svrhu.
Proizvođač ljutito odgovori: Pa kako to mislite?
Svećenik: Pogledajte ovu djecu, musava, prljava, poderana... vaš sapun ništa ne pomaže.
Proizvođač se nasmije i kaže: Pa naravno kad ga ne koriste, kako bi mogao pomagati?
Svećenik će na to: Isto tako je i sa Bogom...

Jednostavne riječi a opet tako duboke.
Tko koristi Njegovo prijateljstvo, Njegovu snagu, Njegovu ljubav, Njegov oprost, Njegovu milost... tko?

Prvi ja se zapitam i od stida zašutim. Gdje je On u mom životu?
koliko su moje noge uprljane hodajući krivim putem...
koliko su moje ruke zamazane radeći krive stvari...
koliko je moja duša umorna jer nema odmora...
Zar je tako teško doći i reći usmjeri me - operi me - odmori me.

Problem je današnjeg vremena što ni ne znamo da nam On treba. Nije stvar u tome da ga ljudi ne žele, da ne želje Njegovu prisutnost. Stvar je u tome da smo pretrpani svim stvarima, željama, proizvodima, uspjesima koji nam garantiraju sreću da jednostavno Njega i ne tražimo. Kada kupe auto misle to je to - ali shvate nakon mjesec dana da te to ne usreći.
Kada kupe novi Iphone 7 presretni su i maze ga, ali nakon 10dana isto će padat na pod kao i stari mobitel. Dobiješ uspjeh na poslu, žrtvuješ sve da bi ga dobio - ali izgubiš voljene oko sebe i shvatiš da nije ni u tome sreća i mir...
Ali mi ljudi smo tvrdoglavi... ako me nije usrećio iphone7 - usrećit će me iphone 8, ako nisam sretan novim autom, novi će biti drugačiji, nova pozicija na poslu - bit će sigurno ostvarenje snova - jer kako ne bi kad tako kažu na televiziji i internetu! Pa oni ne lažu!!
I idu dani, mjeseci godine.. Prođe 1-2-3-30 auta, mobitela neznam ni broj, dođe mirovina... i sjediš sam bez ikoga kraj sebe, i tek onda možda shvatiš - pa nije sreća bila u tome.
Trebao mi je oslonac, trebala mi je utjeha, trebao mi je mir, trebala mi je ljubav, obitelj...
S tim uza se mogao sam životom kročiti s osmijehom na licu i miran sklopiti oči na kraju dana.

Neka nam taj trenutak ne dođe pre kasno.. Da shvatimo prije da nam treba On.
Neka nas usmjeri, neka nas opere i odmori.
Put je dug i naporan, neka nam On bude oslonac i snaga.




Post je objavljen 16.01.2017. u 11:42 sati.