Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/b-612

Marketing

POGOVOR 2101 - 2800

Već sutradan, na Božić, kapetan Milošević me pozvao u Komandu i rekao mi je da sam premješten među intendante i da ću raditi u skladištu.
– Tebi ide matematika pa ima da budeš glavni u magacinima – zaključio je predavši mi ključeve skladišta.
Odveo me je u skladišta hrane što su se nalazila ispod zemlje. Predstavio mi je četvoricu s kojima sam radio. Dugi, dosadni i uplašeni štreber iz Slovenije. Jernej, mirni čovjek koji je planuo samo kad mu, uz ružne riječi što ih se ne želim ponavljati, nisu dopustili da ode doma vidjeti tek rođenu kćer. Boro, čudak koji je u kutiji držao puževe, svoje ljubimce, koje je sve razlikovao i znao po imenima. I Igor. Igor je bio iz Sarajeva, a izgledao je, jadnik, kao moj dvojnik. Cijelo vrijeme su nas oni koji su nas slabije poznavali miješali, a mi smo to uvelike iskorištavali.
Naš posao je bio veoma jednostavan. Sve što je došlo kamionima mi smo istovarili i smjestili po skladištima. Skladišta smo trebali držati uredno i brinuti da bude sve na broju. Imali smo ured i spavaonice uz skladište. I, ono što me posebno veselilo, zahod sa školjkom.
Naš mali svijet je funkcionirao besprijekorno. Jernej i Dugi su šutjeli i radili. Boro je brbljao i radio. Igor nije bio neki radnik, ali je imao žicu za sklapanje poslova pa nam je pribavljao sve što smo poželjeli u zamjenu za koju konzervu. Jednu prostoriju, onu sa sokovima i slatkišima, pretvorio je u salon za tetoviranje i redovito je s nama dijelio novac od najamnine. Naumio je prostoriju s brašnom pretvoriti u kupleraj, ali mi nismo bili suglasni s tim pa je od toga odustao. Ali smo zauzvrat morali pristati da je pretvorimo u privremenu kockarnicu dok se ne smiri gužva nastala u skladištu odjeće, gdje se redovito kockalo.
Jednu večer je Igor doveo nekog tipa, ugurao ga kod mene u ured i rekao mi da mu dam nešto za jesti pa da mu zabranim da više dolazi.
Tako sam upoznao svog prijatelja Nedžada.
Nedžad je bio imam.
– Ne smeta meni kad me ljudi zovu da sam hodža – govorio je Nedžad, a ja ga nikada hodžom nisam nazvao. On je uvijek za mene bio – moj prijatelj Nedžad.
Bio je ramazan i Nedžad je održavao post. Nakon dva dana u kojima ništa nije jeo osim malo kruha, neki Nedžadovi prijatelji su zamolili Igora da mu da nešto jesti da ne crkne od gladi. Igor im je odgovorio neka crkne kad je blesav, ali je sutradan, nakon što su ga cijeli dan salijetali, pristao da ga dovede u skladište. Najprije mu je htio prodati hranu, ali kako je Nedžad bio siromašan kao džamijski miš, a i nije mu padalo na pamet trgovati za hranu, Igor ga je uvalio meni. I ja sam ga hranio cijeli ramazan. Ujutro prije svanuća i navečer nakon smrknuća dolazio bi do mene, ja bih ga nahranio i onda bismo dugo razgovarali.
Jedne od tih ramazanskih večeri me dežurni časnik pozvao da mu donesem neke konzerve. Kad me je vidio rekao je da mu je baš drago da sam došao i da ćemo sada odigrati revanš i da će me ovaj put pobijediti na šahu i vratiti sav novac koji sam mu odnio. Pokušao sam mu objasniti da je igrao s Igorom, a da smo nas dvojica slični pa nas je zato zamijenio, ali pijani oficir se nije dao smesti i počeo je slagati figure na ploči. Što sam ja više odbijao igru to se on više ljutio i na kraju se toliko naljutio da me je strpao u pritvor.
U međuvremenu je Nedžad po svom ramazanskom običaju došao u skladište, ali me nije našao. U uredu je bio samo Boro koji se igrao sa svojim puževima. Boro nam se znao često pridružiti u razgovorima i uživao je slušati Nedžada kako sav zadivljen govori o Bogu i Proroku. Boro mu je htio dati nešto za jelo, ali ključeve od skladišta sam ja ponio sobom i u tom času sam se u pritvoru igrao s njima.
Nemajući što Nedžadu dati za jelo, jer je ono konzervi i pašteta što je bilo u uredu bilo od svinjskoga mesa, Boro je uzeo rešo i zdjelu i skuhao je Nedžadu svoje puževe.

Post je objavljen 08.01.2017. u 20:36 sati.