Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

Peleliu

Taman je taksi došao po mene da me odvede na aerodrom kada se otvorilo nebo i krenuo je još jedan onaj tropski pljusak. U kombinaciji s vjetrom teško je vjerovati da će avion uopće krenuti. No, u nadi je spas i ipak odlazim na aerodrom. Rečeno mi je da budem tamo u 08:45, a da avion bude poletio u 09:00. Ali i bez kiše i vjetra znam da je ovo Palau i u posljednjih par dana mog boravka na ovim otocima naučio sam da ovdje ništa nikada ne ide na vrijeme. Avion sigurno neće poletjeti u devet.
Pred ulazom u terminalnu zgradu susrećem mladi poljski par koji se također želi dokopati Peleliua. Razgovaramo i čekamo i nitko uopće od osoblja ni ne dolazi u devet. Na aerodromu je sve zatvoreno jer onih par dnevnih letova (danas svega dva) dolaze tek u večernjim satima. Pacific Mission Aviation nema ni ured gdje bismo mogli doći do nekakve informacije. Tek u 09:45 dolazi do nas Palauanka u ranim dvadesetima, jako simpatično stvorenje, da nam saopći da od leta barem u jutarnjim satima neće biti ništa. Iako se kiša unormalila, vjetar je i dalje prisutan, a pilot kaže da je gore na visini još i gore. Predlaže nam da se vratimo u Koror i pričekamo koji sat ne bi li se vrijeme možda stabiliziralo.
"Pilot kaže da bismo mogli krenuti za četiri sata.", kaže nam. 'Mogli' je ključna riječ.
Ne preostaje nam drugo nego se vratiti u grad. Hvala Bogu da su Poljaci imali sa sobom još uvijek ključeve unajmljenog auta pa su se ponudili da se s njima povezem do Korora. Na kraju smo svo to vrijeme čekanja proveli zajedno u lokalnoj kavani, ispijajući kavu za četiri dolara i izmjenjujući priče s putovanja. Oni su došli s istim avionom kao i ja, ali namjeravaju ostati dva tjedna. Jedna misao koja mi se provlači kroz glavu je: "Ovi moraju da imaju para!". Palau nije jeftina zemlja. Zapravo je možda, pogotovo kada se uzme u obzir omjer cijene i kvalitete, i najskuplja zemlja u kojoj sam ikada bio. Da, Norveška je skupa. Ali čak ni u Norveškoj izleti ne koštaju dvjesto dolara. Da, Cookovi otoci su skupi. Ali tamo, ako ne želiš, ne moraš se ni maknuti s Rarotonge na kojoj putnik ima sve potrebno. U Palauu, kako na četiri veća otoka ima jako malo toga zanimljivog, prisiljen si uzimati skupe aranžmane.
Dok čekam let, razmišljam i o Kororu. Bojim se da bih mogao još jedan dan izgubiti u ovom gradu. Već prvi dan me lagano bockala dosada. Drugi dan više nisam znao što da radim. A sad kad bi se dogodio i treći dan u Kororu, mislim da bih si počeo rezati žile.
Dobre vijesti. Poljakinja u 11:45 dobiva poruku da vremenske prilike dopuštaju let i da bi pilot to iskoristio što prije.
"Možete li biti na aerodromu u podne?", pitaju nas.
Uzimamo stvari i trkom u auto i na aerodrom. Zapravo ja ni nemam puno stvari. Veliku torbu ostavio sam u spremištu DW Motela i sa sobom na Peleliu ponio samo par nužnih stvari koje sam utrpao u ruksak. Kako sam već izgubio jedan dan na Peleliuu, ostala su mi samo dva.
I doista, ista ona simpatična Palauanka od jutros čeka nas pred terminalnom zgradom. Prebacujemo se u drugi auto koji nas kroz otvorena vrata u ogradi vodi po pisti prema avionu. Nema nikakve sigurnosne kontrole. Prolazimo pokraj velikog aviona na kojem piše Palau Airlines. I ne zaustavljamo se. Prolazimo potom pokraj male Cessne osmerosjed. Ne zaustavljamo se ni kod nje. Terenac se zaustavlja tek uz još manju Cessnu, šesterosjed. Pilot Nijemac ponosno nam pokazuje svoju ljepoticu iz 1965.
"Želite li da letimo bez jednih vrata?", pita nas.
Mi u nevjerici pogledavamo jedan drugoga, pa onda njega i Palauanku.
"To se može?", uspjeli smo izustiti.
"Naravno!"
I nismo ni rekli keks, a vrata su već bila odšarafirana i dana mladoj Palauanki u ruke da ih odnese natrag u hangar. Počasno mjesto uz otvorena vrata dobio sam ja. Već sam tada znao da će to biti jedan ne posve običan let!
Oko struka zavezali smo si pederuše u kojima je prsluk na napuhavanje, a čim smo sjeli oko pojasa smo si zavezali i sigurnosni pojas, a na glavu stavili slušalice s mikrofonom preko kojeg svi međusobno u avionu možemo komunicirati. Čim je mala Cessna poletjela, a naša osjetila za vid su počela biti bombardirana prekrasnim prizorima palauanskog arhipelaga, znao sam jedno - bilo mi je drago da sam propustio jučerašnji brod! Ono tamo dolje bilo je nešto spektakularno. Pogled je bio još i ljepši kroz otvorena vrata. Fotoaparat je radio punom parom. Najprije Japanski most koji spaja otoke Babeldaob i Koror. Potom zelene točkice Zaljeva Nikko. Grad Koror. Tzv. Sedamdeset otoka. I onda je došlo ono najspektakularnije: Rock Islands. Na stotine otoka i otočića, tirkizno plavo more, koraljni grebeni. Čitav taj dio Palaua je pod zaštitom UNESCO-a. Njemački kanal kojeg je njemačka kolonijalna vlast napravila početkom 20. stoljeća radi lakšeg pristupa Kororu iz Peleliua i Angaura, otoka na jugu. Mliječni put koji je ime dobio po mliječnoj boji mora. Sve se to savršeno vidjelo iz te male Cessne kroz otvorena vrata.
Pola sata kasnije nalazimo se nad Peleliuom, našem odredištu. Odmah se uočava veći otok. Površina mu je 13 četvornih kilometara i na njemu postoji samo jedno selo, Klouklubed, s nekih petstotinjak duša. Naravno, Peleliu je i jedna od onih šesnaest država koje čine Palau.
Vide se mangrove. Puno njih. I džungla. Otok je izrazito zelen. I onda se usred te džungle otvara nešto nalik na pistu.
"Ma ne može biti da je to pista?!", pitali smo se u čudu.
Dolje je bila nekakva poluasfaltirana dugačka čistina, s puno raslinja i prekrivena lokvama vode. A onda je pilot okrenuo avion i namjestio ga za slijetanje. Mi smo se zaista približavali toj čistini. Ta čistina je bila sletna pista! Kako smo ranije bili upozoreni da bi kroz otvorena vrata moglo ući vode i blata, primičem se prednjem sjedalu ne bi li ostao suh. Onog trena kada je avion sletio, izostao je val vode. Ali sreća je kratko trajala. Čim je Nijemac počeo kočiti, tako je mlaz vode s blatom, raslinjem i morskom salatom (za koju nikako nismo saznali kako je dospjela na pistu) oprao cijelu unutrašnjost Cessne. Ja sam uspio izbjeći veći dio, ali Poljak koji je sjedio iza mene, bio je od glave do pete u vodi, blatu i morskoj salati. Kasnije smo saznali da su tu pistu pred Drugi svjetski rat izgradili Japanci za svoje vojne avione i po svemu sudeći nitko ju otad nije dirao.
Tu na pisti čeka me vlasnik Adventure Inna. "Peleliu International Airport" nema terminalne zgrade pa me čeka u svom terencu uz rub piste. Pronašao sam taj smještaj preko interneta i, iako se smatra "budget accommodation", daleko je od toga uz etiketu od 85 dolara za noćenje s doručkom! Na Peleliuu se smještajne jedinice mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Nije da puno turista ovdje dolazi. A oni i koji dolaze, dolaze uglavnom organizirano iz Korora na jednodnevni izlet po lokalitetima iz Drugog svjetskog rata i na malo ronjenja. Ja sam htio otići "off the beaten track" i Peleliu je jedno od takvih mjesta. Doduše, dolje niže na jugozapadu postoji još i Angaur te puno puno dalje još šest otoka - Sonsorol, Pulo Anna, Merir, Tobi, Fana i Helen - gotovo šesto kilometara od Korora i sto šezdeset od Indonezije. Do ovih posljednjih tek svaka dva do tri mjeseca ide brod za opskrbu i bile bi idealne lokacije za pobjeći od svega. S tim brodom imaš na otocima pet dana na raspolaganju dok ne krene natrag prema Kororu.
"Da sam mafijaš i želim pobjeći od policije, tamo bih se sakrio!", izjavljuje vlasnik Adventure Inna.
Adventure Inn je čisto i udobno mjesto za provesti par dana. I klima u sobi savršeno radi, što nije mala stvar jer je vlage na Peleliuu još i više nego na Kororu, uz svu to džunglu, pa bi spavanje bez klime moglo biti problematično.
Odlučujem iskoristiti što je ostalo od dana i čim sam ostavio stvari u sobi, odlazim niz glavnu i jedinu ulicu Klouklubeda. S obje strane je trošna niskogradnja, slična onoj u sporednim ulicama Korora, ako ne i trošnija. A najtrošnija među njima nosi natpis "Peleliu State Legislature". Još nigdje nisam doživio da su političari sebi namjenili jednu takvu potleušicu. Osim nje, Klouklubed baš i nema nekakvih zanimljivih lokaliteta pa odlučujem nastaviti skroz do sjevernog ruba otoka i pronaći osvježenje u moru. Na karti piše "North Beach". I zaista, nekih dvadesetak minuta hoda od Adventure Inna nailazim na nekakvu plažicu, zapravo par metara pijeska po širini i isto toliko po dužini, a da bude još manje mjesta na "plaži" potrudili su se i lokalci koji su odlučili privezati par brodica.
More nije ništa bolje. Jako je plitko. Oseka je. I trebam hodati stotinjak metara, nerijetko i kroz morsku travu koja prekriva velik dio ovdašnjeg podmorja, ne bih li došao do dubine. Tu odjednom dubina s dvadesetak centimetara prelazi na tko zna koliko. Dno se uopće ne vidi. Bacam se par puta, radim par zamaha, i u strahu da je nešto možda u toj dubini, izlazim van.
Večeram lokalnu ribu na grilu i rakovicu iz mangrova u kokosovom mlijeku. Okra. Riža. Miso juha. Kako je Palau dugo bio pod Japancima, u hrani osim što se vide američki utjecaji, jako su vidljivi i oni japanski.
Nisam sam. Tu je i američki par s Havaja, te dvoje Slovaka i jedan Čeh. Oni Poljaci iz aviona, koji su odsjeli u drugom smještaju, pridružuju nam se kasnije. Kažu mi vlasnici inna da nas je trenutnu na otoku trinaest stranaca. Gotovo svi smo bili večeras za istim stolom...


Post je objavljen 15.11.2016. u 10:42 sati.