Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

...i još malo Korora

Prije nego napustim Koror za Peleliu, odlazim nakon doručka u lokalnu teretanu. Postoji samo jedna u cijeloj zemlji. I nije na Kororu, već na susjednom otoku Arakabesang, koji je nasipom povezan s Kororom. U nedostatku javnog prijevoza uzimam taksi. Pet dolara.
Teretana je betonska prizemnica u parku uz ocean. Širom otvorenih vrata i prozora. Klimatizacije nema, što trening čini još težim u ovim uvjetima iznimne vlage. Ako sam se na ulici znojio u potocima, sada su krenule rijeke niz moje tijelo. Tek pomaže nakon svake serije stati pred otvoreni prozor i prepustiti se morskom povjetarcu.
Sprave su stare i ruzinave, toliko da sam nekoliko puta tijekom ta skoro dva sata morao do toaleta ne bih li s ruku sprao crvenu boju hrđe. Osim što je većina sprava na izmaku snaga, nekoliko ih je već i odapelo. Teretana je prljava. Iz zvučnika trešti glazba osamdesetih. Ali košta samo jedan dolar.
Po povratku u Koror, uzimam stvari i krećem na brod. Jedini oblik javnog prijevoza na otocima su spori vladini brodovi koji nekoliko puta tjedno povezuju Koror s nekoliko važnijih otoka. Do onih manjih poput Sonsorola na pola puta za Indoneziju brodovi idu svaka tri mjeseca. Iz dva izvora dobio sam informaciju da brod iz Korora za Peleliu ide u dva popodne petkom. Uzimam taksi do luke (za pet dolara, naravno) i na sabirnom sam mjestu u 13:40. Broda međutim nema.
"Gone! Otišao u jedan!", kaže nekoliko lučkih lokalaca. Pokušavam objasniti da ne može biti, da sam imao iz dva izvora informaciju da brod kreće u dva i da možda nismo u pravoj luci. Ali Koror nema dvije luke. Ovo je ta. Kapetan je danas u zadnji čas odlučio krenuti sat ranije, a obavijesti o tome preko radija, kako to obično ide na Palauu, jutros nije bilo.
Ne preostaje mi drugo, nego da se vratim natrag u hotel, gdje sljedećih par sati pokušavam pronaći bilo kakvu drugu opciju. Zovem ja, zove vlasnica hotela u Kororu, zove vlasnik hotela na Peleliuu. Nula. Ništa popodne ne ide više za Peleliu. Zapravo jedina opcija bila je da sam unajmim gliser za četrdesetminutnu vožnju do Peleliua za 320 dolara (sniženo s 400), ali to je bilo previše. Odlučujem naposljetku ostati još jednu noć u Kororu i pronaći nešto za sljedeći dan. Ni tu nemam puno sreće. Subotom je promet jako slab. Nema vladinih brodova, ali zbog lošeg vremena ni privatnih tura na Peleliu kojoj bi se mogao prikrpati za prijevoz. Na kraju Ayako, vlasnica DW Motela, zove Pacific Mission Aviation, jednu od dvije aviokompanije koje lete između otoka, i pronalazi mi mjesto u avionu iz Korora za Peleliu za sljedeći dan u devet ujutro.
Nisam se namjeravao u Kororu toliko dugo zadržavati. Postajalo je dosadno. Pogotovo kada krene kiša. Onda se tu nema što raditi. Jer za razliku od hrvatske obale kada ljeti krene kiša pa turisti pohrle iznenada u grad u shopping centar, kino ili nešto slično, u Kororu nema ničega. Jedine opcije su izgubiti vrijeme u sobi u krevetu ili negdje u nekoj birtiji. Polako osjećam kako tonem duhom pa izlazim van, iako samo što se nije smračilo. Kiša je taman prestala. Hodam sada preko drugog mosta i nasipa na otok Malakal. Ima dvadesetak minuta hoda do njega, ali dovoljno da mi se tijelo ovlaži. I dok prelazim preko nasipa odjednom odlučujem da se bacim u vodu pa kud puklo da puklo. Ne izgleda bajno. Zapravo je to nekakav kanal između dva otoka, uz koji je uređen park. Još dva dana prije, po dolasku u Koror, Ayako mi je na moja pitanja o javnim plažama objasnila da takve na Kororu ne postoje i da se lokalci kupaju u tom kanalu ili, kako se službeno naziva, Long Island Park. Nekoliko se klinaca brčkalo u plićaku. Ja nemam kupaći. Ali ništa zato. Skidam majicu i u svojim kratkim hlačama bacam se u vodu. Nekoliko dana kasnije Amerikanac koji živi na Peleliuu reći će mi da su nedavno baš u tom kanalu ispustili kanalizaciju kada su im se pokvarile pumpe za pročišćavanje otpadnih voda. Bilo kako bilo, osvježen sam.
Nastavljam cestom po Malakalu. Tu su na početku luksuzni resorti, oni u kojima smještaj dolazi po nekoliko stotina dolara. Čitam natpise na fasadama: Palau Vacation Hotel, Palau Cove Resort, Palau Royal Resort, Carp Island Resort... A onda odjednom nestaju i kreću hoteli koji izvana izgledaju tako oronulo da ni psa ne bih stavio da u njima spava: Coral Reef Divers Inn (bolje zvuči, nego što izgleda), Blue Ocean View Hotel... Već je mrak kada se na krajnjem južnom rubu Malakala uz Icebox Park, inače još jedno mjesto za kupanje, ali uz koje znam da se nalazi Postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda pa kupanje ipak ne prakticiram, okrećem i krećem natrag prema Kororu uz usputno zaustavljanje u luci, istoj onoj luci nesuđenog mi broda, u Kramers Cafeu na krigli laganog, ali pitkog lokalnog Red Rooster piva i odličnog tuna steaka u umaku od češnjaka s povrćem.


Post je objavljen 15.11.2016. u 10:44 sati.